Mladome pjesniku

Koliko samo puta moram odstupiti
od sjajna zamaha što već je na cilju,
koji me nosi da ne bih prerano otupiti!
Da ne bih uopće otupjela svetome milju!

Uvijek me vraćaš i naglo zaustavljaš
kao da strah te nesreće ili se bojiš za mene,
ili možda slutiš da me na silu ostavljaš;
kao da ljubav nestaje iz srca kada se krene.

A ja, tek sam se pripravila u niskome startu
i sve ove godine koje ne primijećuješ
samo mi služe za odskok u živom egzaltu,
uspinjem se u starosti, a ti se osvećuješ.

Nije mladolikost zato da poslije, nemoćan,
pokušaš nekako brzo i lako umrijeti;
nije ni starost ono vidljivo jer tada si životan,
rađaš se zaista jer to se uči i mora se umijeti.

Zar mi smo zajedno kao rahla zemlja i tlo
što se kamenito propinje protiv nestajanja?
Zar mi, ljubavi, nismo puno više nego to?
Zar nismo obvikli komunicirati bez stajanja,

bez pregleda nad nekom životnom prilikom,
zar ne bijasmo prvo mi pa potom ruke,
i usne, i zagrljaji, i snovi slatki s nekim likom,
s nekom porukom bez laži i bez bruke?

Pusti me ako se razbolim, slavi moju glad,
to je post uoči zreloga proljetnog dana,
to mi je potrebno kao gorivo, a ne kao jad;
pusti me i tada kada smrt izgleda prerana.

Ispusti me iz naručja i s dlanova svojih,
dopusti da skliznem, uvučem se u čahuru,
u neku postelju i gnijezdo godina mojih,
ili me naglo izgubi u neku kasnu noćnu uru.

Nećeš me moći prestati voljeti ili zapostaviti,
a ja želim vidjeti da živiš i godine obaraš; 
i uporno idi ovim putem, nemoj to zaboraviti.
Vidjet ćeš brzo taj svijet što ga kraj mene stvaraš.
18.03.2017. 18:04