Odgovarati na pitanja, i to šutnjom, potpuno pogrešnim odgovorom zbog neuočavanja glavne teme ili humorom izgleda da je učestalo, izgleda lako.
Postavljati pitanja je teže.
Sjećam se kako su nas učili da se konverzacija sastoji od pitanja i odgovora. Ja stalno to radim, pitam i odgovaram. Očigledno mi je da konverzacija nije niti nekada značila nešto slično kao što znači komunikacija.
Razgovaram sama sa sobom, da. Za to su mi potrebni stari i novi podatci pa ih ili potražim nekako (u literaturi) ili mi padaju na pamet. Znatiželja je veliki Božji dar; nije toliko zabranjena koliko izgleda da ljudi pretpostavljaju. Jer nije problematika u pitanjima nego u odgovorima.
Reklo bi se da se nisam snašla u resocijalizaciji, čak nemam ni "sviđanja", a naročito nemam gotovo nikakvih mišljenja sugovornika. No, na žalost, nemam potrebu preveliku, imam samo dužnost. Osim toga, puna mi je glava podataka koji kao da se slažu bez moje volje. No, srećom, to je samo površinski.
Uzgred, kad malo započnete zaista sazrijevati, već su vam tu mrtvi znanci, prijatelji, rodbina pa nekako više mislite na njih nego što se sjetite otići na kavu s nekim mlađim.
Još jedna dužnost postoji: samozapošljavanje. Ali kad ne plaćaju.
Postoje razne vrste pomoći od države. No, izgleda da se je lakše zaposliti nego dobiti koru kruha ili kap vode. Da, zaista, ljudi se rađaju sami i samostalno umiru, ali često se drže jedne te iste točke u životu "za starost".
Iz one samrtne tjeskobe pod bič pa na Golgotu s trnjem oko sljepoočica i na području maloga mozga; koljena klecaju, tabani peku, trnje probija najosjetljivije točke na glavi, a na ramenu teret gruboga drva koje grebe i dere meso i, što mi je nekako najgore, zapanjeni pogledi mnoštva: svi gledaju, vide, znaju, ali ne pomažu i nisu svjesni što čine dok manjina drži u rukama mnoštvo, pod jarmom. Jedva čekam taj cilj, samo da prestane.
Da, sad se sjetih jednoga znanca kojega vidjeh kako se trese kad smo se sreli, kao šiba, drhti, nije mu ništa, ali oči fluorescentnoga sjaja i kao da mu je jako, jako hladno:
"Kad će to prestat'?", prozbori kroz stisnute zube koji su cvokotali.
"Evo, za koju minutu, kad dobiješ lijek", rekoh mu.
28.03.2017. 22:38
Evanđelje po Ivanu, glava 5, redak 14
14Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: »Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!«
Postavljati pitanja je teže.
Sjećam se kako su nas učili da se konverzacija sastoji od pitanja i odgovora. Ja stalno to radim, pitam i odgovaram. Očigledno mi je da konverzacija nije niti nekada značila nešto slično kao što znači komunikacija.
Razgovaram sama sa sobom, da. Za to su mi potrebni stari i novi podatci pa ih ili potražim nekako (u literaturi) ili mi padaju na pamet. Znatiželja je veliki Božji dar; nije toliko zabranjena koliko izgleda da ljudi pretpostavljaju. Jer nije problematika u pitanjima nego u odgovorima.
Reklo bi se da se nisam snašla u resocijalizaciji, čak nemam ni "sviđanja", a naročito nemam gotovo nikakvih mišljenja sugovornika. No, na žalost, nemam potrebu preveliku, imam samo dužnost. Osim toga, puna mi je glava podataka koji kao da se slažu bez moje volje. No, srećom, to je samo površinski.
Uzgred, kad malo započnete zaista sazrijevati, već su vam tu mrtvi znanci, prijatelji, rodbina pa nekako više mislite na njih nego što se sjetite otići na kavu s nekim mlađim.
Još jedna dužnost postoji: samozapošljavanje. Ali kad ne plaćaju.
Postoje razne vrste pomoći od države. No, izgleda da se je lakše zaposliti nego dobiti koru kruha ili kap vode. Da, zaista, ljudi se rađaju sami i samostalno umiru, ali često se drže jedne te iste točke u životu "za starost".
Iz one samrtne tjeskobe pod bič pa na Golgotu s trnjem oko sljepoočica i na području maloga mozga; koljena klecaju, tabani peku, trnje probija najosjetljivije točke na glavi, a na ramenu teret gruboga drva koje grebe i dere meso i, što mi je nekako najgore, zapanjeni pogledi mnoštva: svi gledaju, vide, znaju, ali ne pomažu i nisu svjesni što čine dok manjina drži u rukama mnoštvo, pod jarmom. Jedva čekam taj cilj, samo da prestane.
Da, sad se sjetih jednoga znanca kojega vidjeh kako se trese kad smo se sreli, kao šiba, drhti, nije mu ništa, ali oči fluorescentnoga sjaja i kao da mu je jako, jako hladno:
"Kad će to prestat'?", prozbori kroz stisnute zube koji su cvokotali.
"Evo, za koju minutu, kad dobiješ lijek", rekoh mu.
28.03.2017. 22:38
Evanđelje po Ivanu, glava 5, redak 14
14Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: »Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!«
No comments:
Post a Comment
just do it