događa se uvijek kada odem van,
nesigurna svakom naručju,
nesigurna u svoj dan.
Onog trena ne vidim u dalj,
ne gledam u prazno,
ne znam što je metar ili pedalj;
trnje zasipa me razno.
Davno nekad imala sam vrijeme,
a sada sve čujem tek na kraju
kada postaje mi strašno breme
sve što ljudi uzimaju, sve što daju:
"Dobar dan, želite li malo čaja?
Jedan kušajte kolačić
dok vam vaše srce zdvaja
i kad uđete koračić."
Premnogo nas danas ima,
ne stižemo potrošiti
sve što želimo u snovima
i što će nas podložiti
bilo čemu što je ozbiljno.
Srećemo se, ali jurimo,
govorimo samo okvirno,
zapinjemo, vrijeđamo i tulimo,
a sve zato što nam vrijeme leti
svakim danom sve to više,
što nam više dana prijeti,
što se bolje nama piše.
Više ne odlučujem o susretima,
gubim pravo na razmišljanje
u tim dnevnim uzletima;
nemam odgovor na pitanje.
Samo jedna valja stvar
koja neće nikada uminuti:
bio novi dan, bio star,
kraljevstvo će nebesko prosinuti.
25.03.2017. 07:11
No comments:
Post a Comment
just do it