Po kruni svojoj, po svome trnju,
oslobodi me, Gospodine,
od zamršenih misli što nagrnu
u moždane moje od gline.
Što je čovjek bez te svijesti
da je vjeran, da ti želi služiti?
I da nemoćan te ne može ni sresti,
tebi, Jedinome, svoje rane pružiti?
Oslobodi um od svake zapreke
da u zazivu ti priđe kao zdravi duh
koji zna što znače tvoje izreke,
Riječi, mano što je sišla s neba kao Kruh.
Po tom trnju oštrom, krvavome,
nek ta krv na mene se izljeva
po svem umu i po tkivu zdravome;
o mudrosti u padu neka pjeva.
Praštao si da i ja sve praštam,
dao si mi sljepilo na pola
da ne vidi nitko da ne maštam
i da zrela, i da nevina je tvoja škola;
da ti Duh je iskričavi na tom Drvu bio,
makar polumrtav, izranjen, al' jasan.
Sve si ljudske snage tada oslobodio
i govor tvoj je bio vječno krasan.
Ne daj srdžbi, ne daj gruboj riječi
da me izda kao bolesnika, kao luda,
maglu koja navlači se na me spriječi;
uvijek ja sam sebi dokaz tvojih čuda.
Hvalit će te moje emocije, razum, volja
sve dok bude svijetla sunca, mjesečine;
sve dok ona Zvijezda ne svane sred polja
kad nas anđeo odvede u sve svete čine.
25.10.2024. 09:04
No comments:
Post a Comment
just do it