Balada šarena lišća

 

Jutra me bude

i to je lijepo.

Snovi još lude,

tapkanje slijepo.

Još uvijek se nalazim

u domu svome

i teško izlazim

iz ugodne kome.

Proljeće poslije zime,

i grijanje poslije ljeta,

to domu je ovdje ime,

u bolesti Riječ je sveta.

Misli ljudi masa grešna

da ludilo ne boli,

da to je scena smiješna

koja Boga ne moli.

Oblaci spustit će kišu,

jugo otvrdnut će slabosti moje

za preživljavanje da me zanjišu,

da pridružim i ja darove svoje.

Ovdje općenito vlada neznanje,

zbog toga putuju u daljine

vedri stanovnici što ih je sve manje,

tvrdovrat neće druge haljine.

Ako je vjera, propasti neće

u bijelom svijetu i plodu.

Ako ne vjeruje, nema sreće

ni kad je okovan rodu.

Misli ljudi masa grešna

da ludilo ne boli,

da to je scena smiješna

koja Boga ne moli.

Buđenje ogoljelih grana

u bistrome dahu, a pokraj zeleni bor

odavno mi bila hrana

jer srasla sam već kao drveća zbor.

Autistični prozori uvijek zatvoreni,

takva se klima izmjenjuje tu,

ali pogled je kao da za me su stvoreni,

da nemoćno promatram cvijeće na tlu.

Misle da ne može lud ljubiti,

da ljubav je agresija nježnih riječi,

i dok me zdravi žele pogubiti,

grubo me, čvrsto Bog moj liječi,

uzde drži, konopce ropstva moga,

služi se njima kad ih popusti

da progledam kroz prizmu dara svoga,

da čujem ptice kroz oklop gusti.

Misli ljudi masa grešna

da ludilo ne boli,

da to je scena smiješna

koja Boga ne moli.

Znam te, Kriste, da me odredi

kao barometar da mjerim klimu,

da duga me zima svu zaledi,

da gnijezdim u sebi cvrkut i rimu.

Neka po tvojoj volji se mičem

i neka mirujem češće u srcu svome

da lakše čujem, ne klanjam se ničem,

samo Bogu Kristu, Gospodinu mome.

06.10.2024. 10:41