Nepomična, mrtva, slijepa,
beživotna, izgubljena, uspavana,
žedna svih božanskih okrepa,
stojim kao čaša, stakla oslikana
prošlošću koja lebdi sve do sada.
Jer da poganin ja nisam bila,
ne znam kako dotakla bi mene nada
što sam je u sebi zarobila.
Poštujem to vrijeme staro, prošlo,
mada grijehe si mi oprostio.
Kroz tu fresku vidim što je došlo
tu, na svijetlo koje si mi orosio.
Još sam često kao slijepa, gluha
ako ne gledam u ljubav tvoju
i u trajnost što svjedoči Sveta Duha
po čijem se ravnam kroju
jer je Duh to srca, Kriste, tvoga,
ognjena nebeska raskoš dara,
ljubav moga svemoguća Boga
što mi čini da se ova duša para.
Ne možeš je ne primijetiti
i ne biti je svjestan, sav od blata,
sav od praha što bi prijetiti
da će razbaštiniti me s toga zlata.
I da nemam prošlost tu pogansku,
ne bih znala koliko mi svjetlo znači,
da ti ljubim bolnost tu božansku
koja žeže i blaženstvom zrači.
21.10.2024. 17:43
No comments:
Post a Comment
just do it