Progon

 

Progonjena duša,

zemlja napuštena,

tmina, tma i tmuša,

i večera ostavljena.

Zavjese se njišu,

otvorena vrata,

i svi još uvijek dišu,

zagonetka nepoznata.

Mutno stanje uma,

ali svijest najveća

i duboka graba druma

kao loša sreća.

Bijaše nekada

i bit će za vijeka

jer cvate nada.

Pregažena rijeka.

Preplivana po struji,

suprotno od smjera,

i vrijeme prohuji,

a nastade vjera.

Čvrsta k'o munja,

kao grom odozgora;

sve gušća, sve punja.

Pohiti, u žurbi je hora,

gazi i trči, i ne staje

jer dana je malo;

za trag ne haje,

nije joj stalo.

Sramote i bruke,

kazne rigorozne,

malaksale ruke,

a noći pozne.

Drvlje i kamenje,

i razlog se krije,

to je znamenje.

Jadat se ne smije.

Pokloni se Bogu

podno vedra neba,

Kristu do nogu

gdje zmija vreba.

15.02.2024. 05:41