Konačište

 

Nemirna je duša moja,

nespokojna k'o na vjetru list.

Da je gledam u tisuću boja,

ne bih pronašla joj zaklon čist.

Isuse, ti, utjeho i utočište,

primi sada molbu bolesnika

da mi nađeš konačište

kao duši koja tvoja bit će slika.

Da zagriješ promrzle mi kosti

tihim ognjem, dovoljna ti svijeća;

da nasipaš svoju mjeru pravednosti

koju srce traži i koje se sjeća.

Lude uze da mudre postidiš;

evo mene, moje nebo plavo,

prigni uho da i mene vidiš

jer ti uvijek sve prosudiš pravo.

Pjevat ću ti dok me bude,

il' ovako, il' drugačije.

Primi hvalu ljubavi te lude

što ne dira u živote svačije.

I opraštaj, smiluj se usamljeniku

koji s tobom dijeli i dobro, i zlo.

Vjetrovi me nose prema tvom sjeniku

gdje se sklanjam na ledeno tlo.

Reci zemlji da me sad promrzlu grije,

da doživim toplo naručje ti Duha.

Da te bolje spoznam kad mi duša pije,

kad mi srce nema nikakvoga ruha.

I osnaži namjere mi skladne,

daj mi snage kad do tebe svratim

da zagrijem kosti hladne,

da te s ovom dušom dalje pratim.

08.02.2024. 02:36