Oproštenje, bol i nada

Posluh tebi, Bože moj,

oproštenje mom progonitelju

jer i ti opraštaš meni,

spremili su me za novi boj.

No, u Duhu, tom Posvetitelju

i dalje me kušnja gonila u sjeni.

Zato bol ta jenjava mi sporo,

neće samo tako nestati, otići,

makar tuga mi je plodan osjećaj.

Jedno srce okorjelo, oporo

mudrost nema uvijek da bi stići

gdje je drugo srce zapalo u jecaj.

Sretan onaj tko oprašta

lako i sa zaboravom

jer tad bol se lakše liječi.

Srce uvijek tu ispašta,

i s tom nadom zaufanom,

teško posljedice spriječi.

Mnogo perja rasulo se sad i bludi

kao što i vjetar sve odnese krovove

i pokosi stabla sve do panja.

Jedna duša umrla je, misle ljudi,

ali ona s Bogom gleda borove,

tako uči i dobiva znanja.

Posluh, odriješenje, tuga, bol,

sve to ide skupa kao jedno,

nekad u slaboći, nekad jače.

Na duboke rane nameće se sol,

a to boli tako bizarno i bijedno

da i nebo tada plače.

Zato Krista molim, Majku zagovora

koliko mi snaga još dopušta,

ali anđeo mi šapne da se zna,

da nebesima se širi miris lovora

koji liječi sve što svijet propušta,

u tome je moja nada sva.

12.02.2024. 08:13