Predah

Sjedim pokraj tvojih skuta,

u tvom srcu milozvučnu.

Riječ mi tvoja kapne raspuknuta,

razbija mi svu tjeskobu mučnu.

Blagoslovljen bio, Bože, stijeno

na kojoj sam, srasla, zemlju zadobila.

Nećeš oduzeti grubo tlo mi njeno,

dao si mi ljubav koja utjehom me napojila.

Može biti krša na sve strane,

ponora i mrzlih ponornica,

ali to je naše blago, naše rane,

naša tajna, naša pozornica.

Tu se spaja duh i tijelo,

ljubav s tugom, snaga žrtve.

Sve je svijetlo, tako bijelo,

oživljava čak i nerve mrtve.

Gospode, ti sve to znaš,

kako si me načinio kušnjom

kad si bacio me na taj kraš,

a obdario me notom zdušnom.

Niti jedna vlas mi nije kriva,

niti jedan treptaj koji za te zvoni

da bi čuo da sam stvarno živa,

nit kamenčić koji se odroni.

Ovaj grad i moja duša, sve je tvoje,

svemu ti si slavni Gospodar.

Smiluj se zauvijek, ti, najdraže moje,

jedini si oltar i jedini odar.

Mada već ne pamtim, tebe znam

jer si dao mi iskustva različita

u tvom domu gdje ni mjesec nije sam,

niti srce koje riječ ti sluša, čita.

Ne daj da se od tebe odijelim

kao što si čuvao me sve do sada.

Samo tebe i tvoj život želim

usred srca tvoga, usred ova grada.

12.02.2024. 21:40