Nikada neću biti onakva poganska duša kakva sam bila prije krštenja.
Nikada neću postati klasična katolkinja tradicionalnih osobina, nema mnogo toga što moram kod sebe promijeniti ako stignem. A ima puno toga što sam u svojoj naravi zadobila krštenjem koje me probudilo.
Što god bilo, može se reći da ne valja ili da je puno bolje nego ikada.
Privilegija je biti na križnom putu, roditi se, umrijeti, uskrsnuti.
Isus nije vjerojatno propatio radi anđela, radi raja, radi neba nego radi nas, ljudi, radi zemlje i zemaljskoga, nije otišao na Kalvariju zato da od ljudi načini anđele.
Na svima nama leži Duh Sveti. I svi pogriješimo, naročito oni koji puno toga nastoje učiniti, makar ne moraju. Rijetko tko je, dok je još na zemlji, uzdignut iznad anđela.
Dakle, i nebesa su tu, Isus je SIŠAO k nama i nije nas uzeo sa svijeta, svi smo još ili na zemlji, ili smo umrli. I sve naše je još uvijek sve na zemaljski način. Isus je taj koji donosi jedinstvo neba i zemlje. Nitko drugi. Ni prije njega, niti će ikada biti, sve dok se ponovo ne pojavi na oblacima u pratnji anđela.
Postoji pregrada između kršćana, s jedne strane su ovakvi, a s druge strane su oni koji nisu takvi. Možda je pregrubo rečeno, ali slikovito, mnogi imaju noseve u nebesima. Ne mislim reći da ne moramo ili ne smijemo gledati u nebo, nego ti neki nosevi su dostigli u nebo pa cuclaju kao mala tek rođena dječica malo nebeskoga daha, ali su u mnogim osobinama ispod svake pristojne kritike. Ima nas i s ove, i s one strane pregrade.
U tome smo isti i jedinstveni: snosimo istu odgovornost, zajedničku.
06.02.2024.
„Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu (Ef 2,14).”.
No comments:
Post a Comment
just do it