Tko izgubi život

 

Tko pronađe život Tvoj,

sav u Tvome, Kriste, domu,

gubi dušu, razum svoj

u tom svijetu šarenomu, velikomu.

Tko li život blagostanja nađe

i bogatstva, ispunjena zlatom,

traži nešto novo, nešto mlađe

ili zabavno mu igrati se blatom.

Tko se veže za nebesa Tvoja,

čuje bolje, vidi više ili dalje,

mučninama mu nema broja,

svjestan odbacuje blatne halje,

uprljane, nemirom zaražene,

ratovima bježi, neredima.

Izmoljene, zatražene,

jednostavne halje ima.

Bogatašem svi se blisko zbliže,

laskanje ga stalno okružuje,

a on samo si dragulje niže,

okolinu prevarom zadužuje.

Ima li života u tome metalu?

Ima li bar duše tamo gdje se laska,

gdje se teži običnom kristalu,

gdje i mudar za tim blatom kaska?

Postoje li milosrdne ruke

što darivale bi siromaha

koji iskreno se drži usred muke,

koji ispred zlata nema straha?

Taj je smiješna luda, govore mu svi,

mora biti da je napio se mnogo vina,

tako kolo vode zatrovani, obijesni

dok siromah gleda samo Božja Sina.

Tko izgubi život svoj,

sav tu, izvan svijeta,

u dom stiže, Kriste, Tvoj,

plaća mu je sudba kleta.

Za Tebe mu srce plamti,

duh mu poznaje sve Tvoje pute

i blaženstvo koje uvijek pamti;

nosi razum, dušu, sve pod Tvoje skute.

27.09.2023. 20:32