Biblijska svjetiljka

Svjetiljka je svojom svjetlošću znak neke žive, Božje, čovjekove prisutnosti.

Svjetiljka kao znamenje Božje prisutnosti pojavljuje se u 2 Sam 22,29:

„Gospodine, Ti moju svjetiljku užižeš”.

Tim uzvikom psalmist objavljuje da samo Bog može dati svjetlost i život. Nije li On Stvoritelj duha koji je u čovjeku, poput „svjetiljke Gospodnje”; ne osvjetljuje li On kao nekom svjetiljkom put vjernikov svojom riječju, svojim zapovijedima?

Zar proročka pisma nisu „svjetiljka koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u našim srcima?

Kad dođe taj posljednji Dan, neće više biti „noći; i neće trebati ni svjetla od svjetiljke, ni svjetla od sunca”, jer „mu je Janje svjetiljka” (Otk 22,5; 21,23).

Svjetiljka je znamen ljudske prisutnosti.

Simbolično značenje svjetiljke susreće se i na najjednostavnijem planu ljudske prisutnosti. Davidu Gospodin obećava svjetiljku, to jest neprekinut slijed potomaka.

Naprotiv, ako se zemlja iznevjeri, Bog prijeti da će iz nje ukloniti svjetlost svjetiljke (Jr 25,10); tada više neće biti trajne sreće za zlotvora čija se svjetiljka ubrzo gasi.

Da bi izrazio svoju vjernost Bogu i svoju neprestanu molitvu, Izrael pali vječnu svjetlost u svetištu. Dopustiti da se ona ugasi značilo bi dati Bogu do znanja da Ga napuštamo. I obrnuto: blago onima koji bdiju očekujući Gospodina, kao one mudre djevice ili vjerni sluga kojih se svjetiljke ne gase.

Bog očekuje od svog vjernika nešto još više: umjesto da stavi svjetiljku pod varićak, on mora sjati kao žarište svjetlosti usred izopačena svijeta, kao nekoć prorok Ilija čija je riječ kao oganj plamtjela, ili kao Ivan Krstitelj, ta svjetiljka koja gori i svijetli da svjedoči za istinsku svjetlost.

Tako i Crkva, utemeljena na Petru i Pavlu, dvjema maslinama i dvama svijećnjacima što stoje pred Gospodarom zemlje, mora sve do svršetka vremena zračiti slavom Sina Čovječjega. (Dufour, str. 1333).

Simbolizam svjetlosti

Prije svega, svjetlost teofanija i objava Božjih uključuje u sebi egzistencijalno značenje za one kojima se ona ukaže, bilo da ona ističe veličanstvo Boga koji je postao prisan ili da daje osjetiti Njegovu strahotu. Tom otajstvenom dočaravanju Božje prisutnosti metafora obasjanog obličja dodaje umirujuću crtu dobrohotnosti. Božja pak prisutnost čovjeku jest prije svega skrbna prisutnost. Svojim Zakonom Bog osvjetljava čovjekove korake. Prema tomu, On je svjetiljka koja ga vodi. Otevši ga od pogibli, Bog čovjeku prosvjetljava oči; Bog je čovjeku svjetlost i spasenje. Najzad, ako je čovjek pravedan, Bog ga vodi u radost obasjanog dana dok zlikovac posrće u tami i gleda kako mu se svjetiljka gasi.

Tako svjetlost i tmina najzad predstavljaju dvojaku sudbinu koja očekuje čovjeka, sreću i nesreću. (Dufour, str. 1336/7).

Ljudi žive između tame i svjetlosti. Objavljenje Isusa kao Svjetla svijeta donekle ističe opreku tame i svjetlosti, ne u nekoj metafizičkoj perspektivi već na moralnom planu: svjetlost je obilježje područja vlasti Božje i Kristove kao područja dobra i pravednosti, a tama je obilježje područja vlasti Sotonine kao područja zla i bezbožnosti, mada se on, da bi zaveo čovjeka, ponekad prerušava u anđela svjetlosti. Čovjek je uhvaćen među njih i mora birati, tako da postaje sin tame ili sin svjetla. Već je kumranska sljedba posezala za tom predodžbom da bi opisala eshatološki rat. Isus se njome služi za razlučivanje sadašnjega svijeta od Kraljevstva što ga On sam započinje: ljudi se dijele na sinove ovoga svijeta i na sinove svjetla. Između njih dolazi do razilaženja kad se pojavi Krist-Svjetlost: oni koji čine zlo bježe od svjetlosti da se ne razotkriju njihova djela; oni koji postupaju po istini dolaze k svjetlosti i vjeruju u Svjetlost da bi postali sinovi svjetlosti. (Dufour, str. 1339).

Život sinova svjetlosti

Isus preporučuje kako je važno da čovjek ne dopusti da se zamrači njegova nutarnja svjetlost, kao što bdije nad okom koje je svjetiljka njegova tijela.

Kod Pavla ta preporuka postaje sasvim obična, treba se obući u oružje svjetla i odbaciti djela tame, iz bojazni da nas ne iznenadi Dan Gospodnji. Sav se moral lako uklapa u tu perspektivu: plod svjetla jest sve ono što je dobro, pravedno i istinito; besplodna djela tame obuhvaćaju svakovrsne grijehe.

Ni Ivan ne govori drukčije, treba hoditi u svjetlosti da bismo bili u zajedništvu s Bogom koji je svjetlost. Mjerilo je bratska ljubav: po njoj se razaznaje da li smo u tami ili u svjetlosti. Tko živi kao pravi sin svjetlosti, zrači među ljudima božanskom svjetlošću koja je u njemu pohranjena. On i sam postaje svjetlom svijeta te se odaziva poslanju koje mu je Krist dao. (Dufour, str. 1340/1). 25.09.2023. 05:33