Ranim jesenima

Ranim jesenima umire svo zrnje

što iz bujna ploda propada kroz rahlo tlo

da nam rodno ljeto ne bi bilo krnje,

da bi proljeće nam iznova zatoplilo.

Kasnije će tvrda zemlja zrnje zakopati,

možda će ga snjegovi zagrijati više.

Topla struja podzemljem će zakolati,

prodirat će tamo obilne i duge kiše.

Skrovito se zrnje nevidljivo gaji

kada gore sve je mrtvo, hladno.

Niti sijač, niti Bog nam to ne taji

dok se osjećamo kao življe jadno.

Ne vidimo, ne dodirujemo

plodnu zemlju, život koji buja

dok mi možda lijeno mirujemo,

a nova se nada u blizini neprimjetno šulja.

I raznoliko mi umiremo kao ljudi,

nesretni zbog toga čemu nazočimo:

mokre zime i oblačno nebo kada rudi.

A rađa se vječni život što ga sebi natočimo.

I zemlja je dobra, nebo spušta blagodati,

sve je pripravljeno za naš blažen spas.

Samo čovjek neće čuti, neće vjerovati

da se u životu uvijek stvara onaj pravi čas

ako samo malo pažnje u sebi posvetimo

svojim rukama i djelima, srcima i umovima.

Lijeni, zauzeti srljamo, lažnoj besmrtnosti letimo

dok nam zrnje propada na tvrdim drumovima.

21.09.2023. 18:14