Spušta mi se sada duša da poklekne
ispred veličanstva predivnoga Boga.
Da je tražila Ga, zvala da Mu želje rekne,
nikad ne bi upoznala Stvoritelja svoga.
Da me nisi ljubio Ti, Kriste uvijek moj,
gdje bih bila pokraj paklenoga grada,
gdje bih ostavila srce, život svoj,
kad bi poginula moja zadnja nada?
Izgubljeno lutala bih predgrađima,
zarobljena makar i bez onih konopaca,
i sa željom da umaknem zvjeradima
što su ganjale me stotinama hropaca.
Rano Ti mi dade spoznati tu bijedu
iza koje krila mi se ljubav tiha, ali vrela.
Dade mi i pogled, viđenje na tome ledu
u kojemu spoznah kako istina je bijela.
O, kad sam Te vidjela i čula, spoznala Ti bit,
to mi je otkriće bilo čudesno rođenje.
Načinismo tada sjenicu što bi svak je svit:
uvijek svježe, uvijek novo nebesko krštenje.
Ti si volio me od početka svega,
prije nego što si zamislio mene
i uzljubio mi dušu podno snijega,
pozvao me imenom iz svoje sjene.
Uzeo si moje grijehe da bi raspet bio
tada, kad ja nisam niti znala gdje sam.
Ti si srce moje, moje vene natopio
tim životom u kojemu s Tobom jesam.
20.09.2023. 19:38
No comments:
Post a Comment
just do it