Isuse, sad praštam svima sve,
kajem se zbog svega što sam znala
i što nisu dale moje ruke spuštene;
da sam znala, Tvoju ljubav ja bih krala.
Da sam znala da je Bog moj tu,
Otac moj preslavni i da mene štiti,
davala bih na nebesa muku svu,
ne bih pokušala svoje lice skriti.
Isuse, vjerujem, od kada za sebe znam,
priznajem da dugo nisam svjesna bila
da je tinj u u mome srcu onaj vječni plam
čiju utjehu sam često pila i zaboravila.
Pričali su svakojake anegdote svi o meni,
igrali se, šalili se, stalno nešto krili.
Slušala sam pažljivo, al' sam ostala u sjeni,
nikada me ništa mudro nisu naučili.
Imala sam prijatelja, anđeo je pokraj mene bio,
sugovornik utjehe i nade što ne vene.
Nada mnom je platno šatora svog svio
da me nježno budi, da me jednom prene,
da mi poda cvijeće, dostojanstvo,
da mi bude tvrđava na stazi
koja nas je vukla u prostranstvo;
da me crna vila ne pregazi.
„Blago tebi”, ona je govorila sred straha:
„ti si uvijek nasmijana, tako vedra”
kada vidjela je da ja uzimam si daha,
kad je čula da zauvijek dižem jedra.
28.09.2023. 17:00
No comments:
Post a Comment
just do it