Moja hrana si Ti

Topla, snježna zimska noć i svi su pronašli svoj zaklon na nekom suhom komadiću zemlje, pod nekim krovom, iza nekog zida, u posteljama, makar samo improviziranima i od kartona.

Snijeg je mokar, topi se u padu.

Isuse, Ti si kao novorođeno Dijete bio okružen ljubavlju i toplinom, ali, nakon onoga dana kada Ti je bilo samo po sebi razumljivo da s dvanaest godina provedeš vrijeme u Hramu i podučavaš pismoznance, vratio si se svojim zemaljskim roditeljima Josipu i Mariji i bio im poslušan.

Shvatio si da je Tvoj poziv čovještvo.

Za sebe si govorio da si Sin Čovječji, i to onaj koji nema gdje niti nasloniti glavu, mada i ptice imaju gnijezda i mada i lisice imaju jazbine i svoj log. Tvoj poziv, Tvoje čovještvo nije na ovom svijetu pronašlo niti gnijezda, niti jazbine, niti loga.

Kao Bog imao si svoj Hram na zemlji. Ali Te ljudi kao Čovjeka nisu tako svečano primili.

Ljudi ubijaju ljude.

To je posljedica Prvoga grijeha Adama – čovjeka i Eve – žene.

To je grijeh koji se razmnožava i koji nam je duboko zašao u gene.

Izmislili smo krvnu osvetu, pokrenuli osvajačke ratove.

A ista smo vrsta.

Vrana vranu ne napada, životinje pomažu jedna drugoj. I ne stvaraju smeće, nikakav otpad kojega bi bilo potrebno posebno zbrinjavati i spaljivati.

Duboko u prošlosti ljudi su postali najgora vrsta života.

Duboko u sebi ljudi su nesretni, ne znaju za međuljudsku harmoniju. Izgubili su najsavršeniji oblik ljubavi i milosti.

A Ti si, Gospodine Bože, morao doći jer nas ljubiš od početka. Da nam to pokažeš, da nas naučiš kako se možemo vratiti u ljubav i postati ono za što smo stvoreni, zajedništvo u ljubavi, jedinstvo u različitosti.

To je naš veliki zadatak i obaveza.

To ne možemo postići sami, bez Tebe, Kriste.

Mnogi misle da im nisi potreban, da Tvoja ljubav na Križu izgleda apstraktno i patetično.

Ali Križ je tek vrhunac iza kojega stoje Tvoje riječi, Tvoja čuda, Tvoje naučavanje međusobne ljubavi.

Jer nisi uzalud zapovijedio da se ljubimo onako kao što si Ti ljubio nas.

Kako je teško to podučavanje u ljubavi!

Kako ljubav pokazati i dokazati nekome tko misli da je krvna osveta najviši oblik ljubavi?

Kako ljubav pokazati djetetu koje gleda netrpeljivost u obitelji?

Kako ljubav pokazati čovjeku koji gleda ratove, koji pada u zarobljeništvo?

Kako ljudima pokazati i dokazati da su zarobljenici svoje vlastite nemoći i nesposobnosti?

Ako netko i uspije razumjeti da je mnogo griješio, ipak neće povjerovati.

Ako povjeruje, neće znati kako postati drugačiji, bolji, svet; istinski i pravi čovjek.

Samo zrno povjerenja dovoljno je za početak.

Samo naznaka želje za pravdom dovoljna je za odluku vjere u ljubav.

Samo malo slobodne znatiželje u potrazi za istinom dovoljno je za veliki preokret u čovjeku.

Samo malo patnje i boli dovoljno je čovjeku da ga svi napuste i da ostane sam sa sobom pa da čuje Tvoje riječi poduke o ljubavi.

Samo malo razočaranja dovoljno je da čovjek prestane juriti za srećom ovoga svijeta i da se zapita o smislu života.

To si nam sve Ti dao, Isuse, svojim podučavanjem, svojim čudima i svojim liječenjem i iscjeljivanjem.

Samo jedan tren dovoljan je da Te ljudi vide, da Te primijete, Tvoje milosrđe, Tvoju svetost, Tvoju ljudskost u pravom smislu riječi, Tvoje čovještvo.

Tome i služi Tvoje čovještvo. Ti si Bog i Čovjek kojemu je na određeni način bilo nepoželjno pokazati i odmah otkriti ljudima Tvoje božanstvo. Jer Bogu je sve moguće, govore ljudi, a čovjeku nije.

Zato si morao biti Sin Čovječji, da pokažeš ljudima da je čovjeku moguće biti svetac.

Ljudi ne vide uvijek kako je drugačije biti daleko od čovještva i daleko od zvjerstava, isto onako kako je Bog daleko od čovjeka, od ljudi, i kako su daleke misli i srce Boga od ljudskog života.

Daleko je od zemlje Nebo. Čovjek nikada neće postati Bog.

Čovjek mora biti svet, mora biti istinski i pravi, punovrijedan čovjek, kompletan, zreo, onaj koji je iznad grijeha, iznad zemlje i koji dobro gospodari sam sobom i zemljom.

I sam si nam rekao, Kriste, da su ljudi na Nebu kao anđeli, potpuno drugačiji, poput sjemenke koja se preobrazi u drvo i poput stabla koje se preobrazi u krošnju, pa u cvijet, pa u plod.

Daleki je put pred nama. Sjemenke moraju pasti pod zemlju i roditi novu biljku koja će postati stablo, i koja će imati krošnju i donositi rod.

Kako može trulo ili zakržljalo stablo donositi dobar rod i plodove?

Kako čovjek, koji je uvjeren da mora ubiti drugog čovjeka, može postati plodan i svet?

Kako ukazati čovjeku da vjeruje u nešto loše što ga uništava?

Čovjek zna njegovati stabla i cvijeće, lozu i vinograd.

A kako to da ne zna njegovati sebe?

Da ne zna plijeviti s puno strpljenja svoje srce?

Kako to da čovjek još uvijek nije naučio da mora raditi na sebi da bi se preobrazio, da mora njegovati svoju dušu i da samo na taj način može, ako želi, promijeniti druge ljude i čitav svijet?

Da mora obrađivati svoje čovještvo?

Sine Čovječji, Isuse Kriste, Ti si na zemlji bio poput stabla, zreloga, savršenog stabla čija je krošnja stvarala hladovinu i načinila veliku sjenu svim ljudima na zemlji, živima, umrlima i nerođenima.

Ali Tvoja volja, Kriste bila je volja Boga Oca.

Tebi je bila hrana vršiti volju Očevu.

Ti si jedini znao što je prava volja Očeva. Znao si to i u svome čovještvu, u srcu i u svojoj ljudskoj duši.

Kada će doći taj dan koji će mi donijeti takvu sigurnost?

Da znam uvijek i svugdje hraniti se božanskom voljom.

Osvijesti moju krivu savjest da ne bude previše oprezna i da ne bude previše popustljiva.

Tako ću Te jasnije čuti.

I, mada me Tvoja čuda prate, mada me liječiš, mada Te nalazim na Križu života i ljubavi, ipak mi Tvoje naučavanje tako sporo i teško ulazi u srce.

Prođi mojim srcem, Sine Čovječji, kako bi me prožela čitavu Tvoja premilosrdna volja. 17.12.2022. 04:22