Dužnik nedostojan

Dugi sati, malo studeni i tmine,

slavljeničke note koje ne daju u san.

Niti molitva se lako ne raspline;

na tom križu saobraćaj rastrzan.

Nadahnuće veliko je, ali slabo tijelo,

um je natovaren kao magare u hodu.

Tvoje riječi, Kriste, padaju na srce vrelo,

oslobađaju me za život i za dobru odu.

Umjetniče duša koje ne znaju Ti note

i svih onih koje sada tiho bdiju,

nudiš mi da zaboravim te zemaljske kote

i da krenem vjetrovima što po svijetu briju.

Vodiš me krajolicima ljubavi i svetaca,

mada ne nalazim ovdje svoje mjesto

jer sam sitno zrno koje čeka kose žetelaca,

ali znaš da već sam dolazila često.

I meni si dao da Ti oranice žanjem

još od prvog trena gdje su pragovi za spas,

da napučiš dušu moju vjerskim znanjem

i da lijep i zreo izraste mi klas.

Besplatno mi daruješ i dane, i noći,

ali ja sam vječni dužnik nedostojan.

Danima se borim da mi možeš doći,

tminama mi liječiš mozak nespokojan.

I sad, evo, već Tvoj mir mi vlada,

caruje mi dušom, hraniš moju glad.

Moje nespokojstvo pred Tobom nastrada;

Ti me vodiš pravo u nebeski Grad.

27.12.2022. 01:56