Grad

 

spomenik banu Josipu Jelačiću

Rođena sam i živim u ovom gradu.

Moj grad je Babilon, onaj iz Biblije, a može biti i Sodoma, ona iz Biblije.

Babilonci si umisliše da su bogovi i dogovoriše se te počeše graditi kulu koja će doseći nebesa. To me podsjeća na Drvo spoznaje dobra i zla s kojega su Adam i Eva ubrali plod i pojeli, protivno zapovijedi Boga Stvoritelja. Postali su smrtnici, pogriješili su i ostali grešnici, a tada ih Gospodin otjera iz Vrta. Imao je jako dobar i opravdani razlog za to, kao i za sve što čini. U Vrtu je postojalo i Drvo života. Da su Adam i Eva ostali u tom rajskom ozračju, sve onako grešni i podložni smrti, pa da su potom uzeli i pojeli plod s Drva života, ostali bismo smrtnici zauvijek, i oni, i svi mi. Smrt bi stekla pravo na vječno postojanje. Zmija je vjerojatno očekivala da će namamiti Adama i Evu da kušaju i taj plod s Drva života, te da će zavladati ljudima i to kao anđeo smrti, bog koji ubija zauvijek. Vjerojatno ta zmija bijaše još mlada i naivna jer nije predvidjela da će Gospodin svoje najdraže blago, čovjeka jednostavno potjerati iz Vrta, u smrtnost. Poslije čitam u Bibliji da je zmija postala divlja zvijer, ogroman zmaj sa sedam glava koji riga zvjerstva i smrt u najgorem obliku.

Drvo života bio je Isusov križ, Raspelo koje pokazuje na muku, smrt i uskrsnuće Boga i to isključivo zato što će Isus vratiti svim ljudima vječni život, a poništiti sve ono oko čega se mlada zmija potrudila i podivljala od zavisti i ljubomore prema ljudima pa se razvila njena zloća do neizmjernih razmjera.

Tako se dogodi Babiloncima. Da su uspjeli podići ogroman neboder, njihova oholost bi narasla i uništili bi svako ljudsko srce i svaku poniznost koja predstavlja praznu posudu u koju stane neopisivo puno Božje milosti. Babilonci su bili negativno solidarni, dobro su se dogovorili, dobro su se sporazumijevali, ali u oholosti, a ne u ljubavi. Naravno da takav lanac mora popucati, znamo iz političkoga i društvenog života, a znamo i prazne priče o humanosti i ljudskoj solidarnosti. Grešnici se dogovaraju, a dogovor propada. I, kao što je Gospodin potjerao Adama i Evu, tako je i Babiloncima poremetio jezike pa se više nisu mogli razumjeti, svatko je govorio nekim drugačijim jezikom.

Prema Svetom pismu, grad je leglo i oličenje zla. Veliki i razvratni grad Niniva također je morao propasti. Sodoma bijaše manji grad, ali jednako

zao i loš po svojim stanovnicima. Za razliku od gradova, postojali su stočari i ratari sa svojom zemljom na kojoj su uzgajali svoje ovce i sve drugo što im je bilo neophodno za dobar život.

U Sodomi se nastanio Lot sa svojom obitelji, pravedan čovjek i nećak oca naše vjere, Abrahama. Kako se ta obitelj uspjela sačuvati od utjecaja razvrata i zloće sodomske? Vjerojatno su se dobro držali skupa i razumjeli u ljubavi, idealna obitelj. Kada je Bog vidio zlo što se protezalo do nebesa, nakanio je uništiti čitav grad, ali je poštedio Lota i njegovu obitelj jer im je poslao anđele da ih izvedu i stoga što je Abraham uporno molio Boga da ih poštedi, da ne uništava čitav grad ako u gradu postoji barem desetak pravednika. Gospodin je, naravno, takvu molitvu čuo. Spasio se Lot i obitelj, ali ne i Lotova žena. Ona bijaše znatiželjna vidjeti stravičan prizor koji nastade kad Gospodin bacaše oganj na Sodomu. To je ono kad se u gradu čuje prasak i lom pa svi potrče gledati saobraćajnu nesreću.

Kad se Lotova žena u bijegu iz grada osvrnula da vidi uništenje, pretvori se u beživotan stup od soli. I ta sol je znakovita, sol predstavlja začin koji liječi i daje ukus svakoj hrani. Ako sol obljutavi, nije dobra, ali ako je ima previše, također nije dobro. To bi značilo da od zla moraš pobjeći glavom bez obzira, a ne bacati svoje bisere pred svinje koje će ih proždrijeti i navaliti na tebe.

Grad je, dakle, bio oličenje svega što nije dobro, ali Biblija dopušta pravedniku da se ne pokvari ako se i sam potrudi biti dobar jer tada pravednika nosi Božja milost, a ne samo nastojanje pravednika da bude dobar čovjek. Nastojanje pravednika da bude dobar čovjek je idealizam, ali molitva Bogu za spas i pravednost je vjera naša.

Stara sam, doživjela sam lijepe godine u ovom gradu.

Gospodine, Ti znaš da je moj grad bio na udaru totalitarizma sto godina i da je taj totalitarizam sistematski uništavao vjeru katoličku u kojoj su stanovnici moga grada živjeli, u kojoj su se rađali i u kojoj su umirali ili u kojoj su bježali izvan zidina komunističke diktature.

Ti znaš, Isuse, da sam djetinjstvo provodila partizanski i da me Savez socijalističke omladine čak odbacio jer nisam bila odlikašica i nisam bila društvena. Ti znaš da sam se našla na brisanom prostoru, na ničijoj zemlji jer nitko mi, osim psovke, ne spomene Tebe i uskrsnuće od mrtvih. O Tebi su pripovijedali šale, govorili su da si začetnik pravoga komunizma i slično.

Dugo sam bila srdita zbog toga kad si me konačno pozvao k sebi. Svi su bili jadni mutavci, a ja prvi mutavac među jednakima.

Niti danas ne obraćaju u svijetu pažnju na moj grad jer misle da smo manje vrijedni, a i mi mislimo još uvijek da smo manje vrijedni i da naše bitke i borbe nisu tako strašne kao tuđe muke i ratovi. To je sve posljedica sustavnog uništavanja koje se provodilo ovdje.

Povod za ovo razmatranje je jedan razgovor u kojemu novinar pita je li Katolička Crkva kriva što smo mi duhovno lijeni. Svećenik odgovara na to pitanje gotovo negativno, dopuštajući i tu mogućnost, ali ja bih zamolila ljude da ne krive Katoličku Crkvu u Hrvata za naše riječi i za naše ponašanje.

Daleko od toga da smo duhovno lijeni u većini slučajeva.

Jednostavno, sustavno su nas uništavali, što ubojstvima, što demagogijom; što kaznama, što podsmijehom. Doslovno su prali naše mozgove, ali nisu isprali naše duše jer do srca čovjeka ne može se doći bez Boga i bez vjere naše. 20.12.2022. 09:46