Drevna Klisura

Toliko toga pamtim,

a drugo zaboravljam.

Oduvijek tiho plamtim,

svjetiljku ne zapostavljam.

Božiću još nije kraj,

nekome nikada

tko slavi Svjetlo i raj

i tko uvijek se nada,

ne misleć' na sebe, svoje,

već, moleći, za drugoga vapi.

I dok se brzi zazivi roje,

vrela Mu krv ka duši toj hlapi.

Lako je reći: „Božiću mali”,

kao kad rosa na staklo kane,

ali te obuzmu osjeti mali,

a ljubav Njegova nikad ne stane.

Vjeran do Križa, do svoga kraja,

od tvoje ti dječje dobi pa u vječitost,

uvijek će proliti sebe iz raja

srcu što ne zna za vjersku rječitost.

U pogledu tuđem vidim neznanje,

i možda tuđince ne gledam dosta;

ipak je posebno to vjersko stanje,

ali u tome času praznina mi osta.

Moji su stari tekstovi bujni,

odišu ljubavlju svetih Zaruka,

mada su nekome tako nečujni

kao da prekratka moja je ruka.

No, zato Duh je da me obrani,

da me povede u daljine

i ćutim jako jer sada su dani

kada se najdraže sjećanje vine.

Kristovo Tijelo, duša, božanstvo

odnose mene daleko u vis

da propadnem sasvim u prostranstvo

gdje ljulja me nježnošću drevna Klis.

25.12.2022. 20:11