Cesta vječnosti

Pieta, Katedrala Carcassonne

 

Na posljednjoj stranici godine stare

koja proteče lijepa i strašna,

kao i sve duge dobi u življenju puta

kojim se putuje strujama omare,

a ona je opet bila sva izdašna,

primiče se duša katarzama rajskih skuta.

Ostavlja bogatu baštinu iza sebe

da svjetla sva njena drugima blješću,

da može se vjera penjati dalje.

Za povrat na staro nema potrebe,

osim u prilici da zemljani plješću

jer odlaze tamo gdje duša ih šalje.

Zatvaram knjigu, ispisanu do pola,

postajem netko koga već slutim

u naručju srca što stane za tren.

Kao da peče me Istina gola

ili to božansku vatru ćutim,

a znam da sam duši sasvim njen.

Hoću li biti mlado il' starež?

Naporni poslovi već su mi znani,

sve se uvježbalo već odavno.

Zaboravljam zemlju i njenu palež,

oko mene su stupovi, tvrdi i slani,

a preda mnom Isus moj svijetli slavno.

Poznajem Njega samo po ranama

koje su bile i dio mog sna;

i Žena me, Djeva, nježno povija,

okolo mene njezina marama

koja me štiti od vlastita zla.

Cesta se vječnosti meni odvija.

21.12.2022. 14:41