Šumske staze radosti

Vodit ću te stazom sitnih mrva

kakve neće prijati živinama,

pustit ću te naprijed u vidike

kako ne bih koračala prva

sa svim svojim nesretnim krivinama,

da otjeram hijene i da čujem krike

šumske čeljadi što bezbrižno skače,

strelicama vazda mene gađa.

Ne znam što ćeš vidjeti pred nama,

zapadno je sunce zimi kao nejače,

ali već u ponoć snažno nam se rađa

da pred njime rasprši se naša tama.

Sve što prođeš na toj stazi, nije moje

nego tebi poslužiti ima,

krajolik je takav za tvoj dvogled.

Gledaj sve detalje, konture i boje

što ih srce dragovoljno prima;

ako se osvrneš, naći ćeš moj pogled.

I kad vidiš ono Mlado Sunce kako sja,

kako grije moje stope i sve prošle staze,

sve ćeš znati, sve što ne bi smio;

ja sam samo slika tvojih svitanja.

Sve što činiš stvara jake odraze,

tvoje riječi... tko ih ne bi htio!

Preteška je knjiga znanja radosnoga,

sve te strelice i hijene nisu ništa,

šumska čeljad sakriva se tvojim plaštem.

Sjeti me se, jer ne gledam tebe kao Boga,

kada budeš odlazio s poprišta:

ti si Krista isprosio da izrastem

poput stabla ranjenoga, trula

još od prvih vjetrova i zemljotresa

kad sam samo radost izmišljala ljudima.

Bog me htio, rodila me šumska hula,

utjeha sam bila zločina i grijeha poetesa,

a sada sam slaba tuga na sprudima

poput izbačena sijena ili smeća

na kojemu niče Božje drvo povjerenja,

nakrivljena trska budućega bora.

Knjiga, šuma, naklonost najveća

rađaju me plaštu prosvjetljenja.

Pravednosti uvijek biti mora.

28.11.2019. 12:09