„Ljubljeni,
sad smo djeca Božja
i
još se ne očitova što ćemo biti.
Znamo,
kad se očituje,
bit
ćemo njemu slični
jer
vidjet ćemo ga kao što jest.”
1
Iv 3,2
Budućnosti
nema, ne zna se za nju,
život
je dinamika bujanja i rasta.
Budućnost
nije doživljiva,
ali
jasno da je posljedična.
Nije
se našim predodžbama nikada pokazalo u što se pretvaramo.
Znamo
da smo djeca Boga, ali tapkamo u mraku.
Boga
zaista ne poznajemo, znamo kada Ga moramo dozivati: kada udarimo
glavama u neki zid, u nešto neprobojno ili neshvatljivo. To nam je
Bog, neshvatljivo, nepojmljivo, neobuhvatljivo.
U
Bogu jesmo, ali ne tapkamo u Boga, bavimo se svojim stopama i svojim
rukama.
Blaženi
koji čitaju i sriču Evanđelje.
Blaženi
koji mole psalme.
Eto
vrata.
Eto
svjetla.
Jer
ti, neizmjerni čovječe, ne možeš izmisliti izobilje, ne znaš
načiniti nešto nesagledivo, osim u Bogu, u Božjoj i božanskoj
stvarnosti.
Nisi
sposoban, smrtniče, niti poništiti vrijeme, usmrtiti uzrok i
posljedicu, ubiti uzročno-posljedičnu vezu;
stvoriti
nekoga većeg od sebe, načiniti razum i racionalnost.
Rađati
ljude, to možeš.
Kako
su nam veliki darovi Božji, imamo neopisivi dar rađanja Božjih
stvorenja. U izobilju.
Izvan
svake naše kontrole.
19.11.2019.
07:44
No comments:
Post a Comment
just do it