Maranatha

Kako su puste bile gradske ulice i ceste,

kako kratki dani za još bolja djela

u kojima sada imam Tebe, Kriste, Bože;

sada značajni su pogledi i sve ljudske geste

kao da je nada ovom gradu dobro sjela.

Sve je sada puno lakše, sve se sada može

ako dan se onaj već ne zaboravlja

kad su pločnicima harale te kuge

od kojih je nebo crno bilo.

Nije strašno ako netko te ostavlja,

ako duše pametne su Božje sluge,

ako desno se i lijevo nađe krilo,

nije strašno sve što povremeno boli.

Tko bi danas bio gluplji od luđaka

ili tko bi uzoholio se lako

kad je procvalo sve ono što se voli,

kad već gotova je teška tlaka?

Tko bi pustio da zaboli ga isto tako?

Samo Ljubav kad se s Istinom susretne,

samo ona može odlomljeno zakrpati,

tiha i diskretna, molitvena stava,

makar suznih očiju, al' duše nježne i presretne,

samo ona uvijek hoće jade zakopati

da bi vječna potekla joj slava

u tom drevnom gradu koji živi zidinama

što su tako dugo čuvale svo zlato

strpljivošću jedinoga Kralja i Života

jer taj vlada stoljećima, godinama

tamo gdje su nabacivali svi blato

da se očituje nadnaravna mu ljepota.

Stoga me ne pitaj kada će to biti,

sve o čemu pjevam note uskrsnuća

jer, i da sam prorok, ne bih rekla.

Niti susret onaj ne može se zbiti

ako nije rajska voda kao nada vruća,

iako sam to Krštenje jednom u životu stekla.

20.11.2019. 02:00