Svjetlo
ljudsko tinjalo je Bogu
pa
je čovjeku se Bog u svojoj svetosti zadivio.
Bijaše
taj čovjek sjaj u rajskom logu
jer
od sjaja Božjega je živio,
u
ljubavi vječnoj da je slavi,
da
se slavom Boga svoga diči,
da
Mu veliku zahvalnost kličući upravi
jer
taj čovjek sitan na svog Boga Stvoritelja sliči.
Svjetlo
ljudsko tinjalo je snagom Boga,
snagom
Božjeg Križa koji daje beskraj,
vječni
život ljubljenoga prijatelja svoga,
čovjeka
što bijaše si zamaglio raj.
Svjetlo
ljudsko tinja slabim plamom
što
ne privija se snažnoj Božjoj vatri
već
se čitavo odijeva tamom
jer
taj čovjek sam o svojoj slavi snatri.
Ponekad,
u sili Duhovnoga vjetra,
dižu
se heroji prevelike vjere
da
se rasplamsaju razgorjela svjetla,
da
pristupe Križu bez ikakve mjere,
da
se magle grijeha pokunjeno maknu
sa
svih svetih ljudskih ruku.
I
zauvijek, kada god se svetinje dotaknu,
pridružuju
si Božjem svjetlu svoju muku.
Sam
od sebe plamen se utapa
i,
da nije Boga, već ni tinj taj ne bi bio,
ne
bi svjetlo sipalo se poput slapa.
Bog
se divi tome tinju u kojem se proslavio.
09.11.2019.
03:38
No comments:
Post a Comment
just do it