Cesta nade

Trnje raste sa svih strana

još od onih kratkih noći

kojima su boli izmicale,

još od onih dugih dana

kad je moralo se cestom proći

koje su zgušnjavale se kao uske kale,

kao nešto što je načinjeno klopkom.

Prije ili kasnije nervi se rasparaju,

sada ili malo poslije na te ceste stižu,

zalijepljeni kao nekom čvrstom potkom

dok svi stresovi i šokovi svud haraju;

sve izgleda hrpe kostiju dogmižu

nekim svojim načinom, nekim smiješnim stilom.

Dođu do svih svojih ciljeva,

mada mnogi nedosanjani su iščekivali

jer je cilj najčešće neka duša svojim živim bilom.

Vrlo često je to neka djeva

rad' koje se nervi nadom izbijeljivali.

I što je čovjek manji, to se lakše rodi,

malenost se ljudska nit' ne mjeri,

niti živcem, niti kostima, ni metrom,

možda samo nadom koja uvijek se dogodi.

Najmanji je čovjek kad ga mnogi iznevjeri,

kad se rodi lako kao da je otpuhnuo s vjetrom.

Više puta se u Bogu čovjek rađa,

više puta začinje se ono prvo ime

jer mi nismo stoka, niti samo zvijeri,

jer od istih onih nervi nam je građa

koji težim putem čvrstu nadu prime:

križ svoj nađi, onu cestu izaberi.

27.11.2019. 17:28