I.N.R.I.

Glava I.

Izabrani Božji narod, za razliku od svih ostalih naroda, nije u svojim kraljevima gledao božanstva, kralj kod njih nije bio bog, niti je dobivao vlast, niti je bio posrednik između božanstava i ljudi.

Taj narod Božji, potomstvo Abrahamovo, Izakovo i Jakovljevo, imao je oduvijek privilegiju da mu se Bog objavio i objavljivao na svoju inicijativu te zbog toga nisu dugo uopće imali kralja, naročito ne nekog kralja koji bi utjelovljavao Božju nazočnost usred naroda. Čitav je narod imao zbog svoga Boga svoje posebno dostojanstvo.

Glava II.

Tek pred pogiblima od susjednih naroda su starješine Izabranog naroda zaželjeli kralja i vođu koji će biti sudac i donositi pobjede.

Bog milostivo popusti traženjima svoga naroda i daje proroku Samuelu da pomaže Šaula za kralja što je čisto religiozna potvrda ovoj novoj ustanovi. No, kako je Šaul pokušao vršiti religiozni obred umjesto Samuela, Bogu njihovom se to nikako nije svidjelo.

Nakon toga vladarska kuća postaje ustanova Božjeg naroda jer Bog osobno izabire pobožnoga Davida za sljedećega kralja čitavom narodu i taj karizmatski vođa prokušane hrabrosti odgaja sina Salomona da načini Božju kuću i klanjalište, prebivalište za Boga – jeruzalemski hram.

Kraljevstvo se počinje politički uređivati, a religioznost se vezuje uz Hram, uz kraljevanje Davidove loze na Jugu i uz proroke na Sjeveru.

Glava III.

Kralj sada podliježe zahtjevima Saveza Boga i naroda te zahtjevima Božjeg zakona, Dekaloga dok proroci u narodu na to neprekidno podsjećaju.

Kraljevsko pomazanje se poštuje, kralj mora u pravdi vladati nad cijelom zemljom, a razvija se i ideal vjernog, pravednog i miroljubivog kralja.

Glava IV.

U Izabrani Božji narod uvlači se idolopoklonstvo i despotizam. Oni donose i uvjerenja da kraljevska vlast predstavlja i nosi božansku narav.

Proroci mnogi opominju narod, osuđuju zloupotrebu vlasti, obećavaju dolazak nesreća i kazne. Svi proroci daju naslutiti religioznost u perspektivi „posljednjih vremena” gdje dolazi savršeno ostvarenje Božjeg nauma koji se očituje u pozvanju Davida.

Glava V.

U 8. stoljeću prorok Izaija pozdravlja rođenje budućega kralja (Iz 9,1-6): zemlja će postati raj s puno radosti, mira i pravde (Iz 11,1-9). U istom smislu govore svi proroci i spominju Davidov pravedni Izdanak (Jr 23,5 sl).

587. godine prije Krista, a poslije izgnanstva i robovanja, Božji narod se organizira u duhu teokracije, a dolazi pod vlast poganskih kraljeva. Sve se više okreće „posljednjim vremenima” koja proroci navješćuju.

Očekuje se kraljevanje kraljevstva Božjeg kao središte eshatološkog nadanja (Psalmi: 2,45,72,110 i prorok Zaharija 9,9sl. Koji doslovno pet stotina godina prije Krista govori:

„Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska!

Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska!

Tvoj kralj se evo tebi vraća:

pravičan je i pobjedonosan,

ponizan jaše na magarcu,

na magaretu, mladetu magaričinu.” Zaharija prorokuje o dolasku Mesije u Jeruzalem, o kraljevanju poniznoga kralja koji zapravo nije bio kralj na očekivani način).

Od velikog kralja – Mesije očekuje se da oslobodi narod od tuđinskog ugnjetavanja.

Glava VI.

Središnja tema Novog zavjeta je bitno religiozna, to je kraljevstvo nebesko čiji je ljudski graditelj Isus Krist. Tema se oslobađa političkih prizvuka i nalazi se u cjelokupnoj objavi spasenja.

Natanael Isusa zove kraljem (Iv 1,49), a sam Isus naziva sebe Sinom Čovječjim; Njegovo poslanje je drugačijega reda.

Kad počinje za Isusa poslanje Njegove Muke, On ulazi tada u Jeruzalem kao Kralj (Lk 19,38; Iv 12,13), a potom svojima progovara o kraljevstvu u eshatološkoj perspektivi (Lk 22,29 sl).

Glava VII.

Isusa na početku Muke čeka suđenje i preslušavanje.

Svećenstvo i zakonoznanci nemaju nekih moralnih zapreka u preslušavanju samoga Mesije koji jest Sin Božji dok politički upravitelj vrši nad Isusom civilni proces u kojemu Isusovo kraljevsko dostojanstvo dolazi u pitanje. Optužuju Ga da se drži prevelikim, a onda i da Mu je stav preponizan.

Sveti Pavao, jednako kao i evanđelisti, predstavljaju čitateljima i sljedbenicima paradoksalnost za ljude same Božje Objave, odnosno pojave Isusa Krista. No, nitko Mu ne nađe manu, ni grijeh.

Ali, predstavnici naroda Božjega uniziše dostojanstvo svojega Kralja, dugo očekivanoga Spasitelja, čak do te mjere da uniziše i sebe same, i svoju religioznu vlast, priznajući političku vlast tlačitelja naroda; čak ni sama Objava Boga nije bila bitna, čak niti Mojsijev zakon (Iv 19,12-15).

Vojnici iz poruge Isusa zovu Kraljem potlačenog naroda (Mk 15,18). Svi smo mi taj narod koji ismijavaše Isusov naslov jer O n je otkupio sve nas i svakoga od nas.

Glava VIII.

Lk 19,12-15 donosi prispodobu o kralju koji odlazi po svoje dostojanstvo da bi se vratio s kaznama za podanike i nagradom za vjerne (Lk 19,27).

Gleda li se Krist na križu svjetlom vjere, lako se uočava kako iz smrti i poraza Božjega u Njegovoj prevelikoj i neizrecivoj slabosti i milosrđu za sve ljude, izbija iz Isusa nikada nikome dokučiva snaga Očinske ljubavi i svijetli istinsko kraljevsko dostojanstvo.

Dobri razbojnik na križu spoznaje Isusovu pravu narav (Lk 23,42) i moli Ga za spas. Isus mu obećava: „Još danas bit ćeš sa mnom u raju”.

Glava IX.

Uskrsli je Krist ušao u svoje kraljevstvo.

Njegovo kraljevstvo se uspostavlja navješćivanjem Evanđelja ( „primit ćete snagu... bit ćete mi svjedoci” Dj 1,8).

Krist je Kralj pravde i Kraj svećenik (Heb 1,8; Ps 45,7; Ps 110; Heb 7,1).

Na otajstveni način bio je već od djetinjstva novorođeni Kralj čije kraljevstvo neće imati svršetka (Lk 1,33; Mt 2,2).

Glava X.

Isusovo kraljevstvo na ovome svijetu ne predstavlja nikakva ljudska monarhija (Iv 18,36).

Kršćani su podanici kad „ih Bog istrgne iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga Sina u kome imaju otkupljenje (Kol 1,13).”

Glava XI.

I danas mnogi kraljevi i gospodstva ustaju protiv Isusove kraljevske duhovne vlasti (Ps 2,2; Dj 4,25 sl). Tako se bacaju poganstvom na Crkvu i njenu djecu kako se sam Babilon opija krvlju Isusovih svjedoka (Otk 17,5 sl).

Glava XII.

Isus je pobjedničko Janje jer je Gospodar gospodara i Kralj kraljeva ( Otk 17,14; 19,1 sl ; usp. 1,5).

Silovito očitovanje Isusova kraljevskog dostojanstva i Božjega kraljevanja bit će Kristova Paruzija

(Otk 11,15; 2Tim 4,1).

Prema Iz 11,4 i 2 Sol 2,9 Kralj -Sin Davidov uništit će Antikrista sjajem svoga dolaska.

Prema obećanju u Dn 7,22.27 mučenici će sudjelovati u vječnom kraljevanju Sina Čovječjega, također prema Otk 7,4-8.15 i prema Lk 22,29 sl.

Isto Isus obećava na Posljednjoj večeri svojim apostolima:

„Zato ja vama dajem kraljevsku čast kao što ju je Otac moj meni dao, da jedete i pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu te da sjedite na prijestoljima i sudite dvanaest Izraelovih plemena”.

Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum, I.N.R.I.

12.11.2019. 12:58