Uzdignute ruke duhova i sjene

Preteški su sati

koji samo otkucavaju

kao prezvučna praznina

koja ne bi dati

da je popunjavaju

zvuci melodija ili tona ina.

Čovjek nije sam,

ali uvijek ima obzira

prema svom integritetu.

Kao odbačeni kam

nikad nema mira,

uvijek traži prostora u svijetu.

Čak i ova čaša gorka

tihe, mlake, mlade noći

mora biti sva u redu;

kao borac ili borka

duša iščekuje kad će doći

novi dan po tome redoslijedu.

To je poziv, izabranje

kada ništa drugo ne preostaje

nego držati se iste stvari

koja jedino je dobro zdanje,

čija snaga ne prestaje,

u kojoj su s neba dari.

To je prolaz ispod mosta

kojega su načinile

uzdignute ruke duhova i sjene.

Njima nikad nije dosta,

one rado dara bi se primile,

one mjesto svjetla traže mene.

Da li znaju tko sam ja?

Da grafiti moga srca pišu

otkrivenje tajnog telegrama.

Kad bi znali što mi duša zna,

kad bi pjevali dok lijeno dišu,

puknula bi njima panorama.

Udarci i znatiželjna penetracija,

otkucaji srca i začeće,

to je prva knjiga dušopisa,

ples proteklih ljudskih generacija

koje traže Boga putevima sreće,

Boga koji dozvolu ne pita.

Crni vrazi traže svoja prava,

otrovanje pruža nikotinka,

zauvijek se pamti takav znak;

neka od početka nije zdrava.

Već je žena, a još klinka,

već je sila koja gura zrak.

Cvijeće samo tekućine pije,

ranu filozofiju od izolacije

čiji zidovi su knjige teške

i ni jedna tako pitka nije

kao knjiga auto-deformacije

koja nema neke kardinalne greške.

Ismijavanje i zloba, bijeg,

djeca, mačke, šestari, neznanje,

krugovi konkavni i konveksni

kad u vodu padne kamen ili brijeg,

što je besmisleno kao sanje,

to su bili uvjeti kompleksni.

U tom košmaru i noćnoj mori

što je mogla ljubav istinita

koja umu daje kruha?

U tim zidovima našli su se odgovori,

od Boga je duša vilovita

što se hrani izobiljem Duha.

Istina u svijetu kao Bog na tronu,

svakom svojom zrakom te dodirne

kada mnogo ljudi te odbaci.

Snaga duše u tom malom bratu Kronu

sastavila dvije riječi mirne

jer Bog Otac nisu samo lijepi oblaci.

Tko sam, pitaju se sve persone,

znaš li gdje je moja kob,

čemu služi igra, perle staklene.

Razodjevene su i bez maske one.

Zašto želiš uvijek biti rob,

zašto tražiš vatre paklene?

I na golom platnu silovanje,

i na praznom listu brojke

koje psiha čuva kao note

jer je sveta glazba milovanje

kao Vino iz duhovne dojke:

Krvlju svojom spasio je sve živote,

izbavi me svih ideja i pojmova,

iščupa me iz tog srca

koje već je zaludilo svijet.

Loše ukrašavanje dojmova

od kojega tijelo sada grca,

a On pretvori me sav u dušu, svet.

                   ***

Tvoji pastiri brzo će stići

tamo gdje jasle postaju svete,

pokraj vola i magarca.

Blaženi oni k Tebi će prići,

Ti, bijeli, nevini, svijetli Cvijete

čija vatra postaje sve to žarča.

Gospodinu bili su dragi pastiri,

Gospodinu, Bogu mome.

Njemu se klanja vjerno stado.

Gospodinu mome tamjan miri,

dižu se k Njemu misli trome,

srce postaje novo i mlado.

U Tebi, moj Kriste, pomazanje

i darovi krasni, gorke trave,

zlata i križa, krune i kruha.

Tebi ću prinijeti odazvanje

kojim me vodiš do vjernosti prave

jer Ti me častiš plodom Duha.

25.11.2019. 03:55