Ako
i jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge
što
je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,
dubokih
zjenica bez šarenila nestale duge
što
se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;
sjećam
se pognuta ramena kako zdvaja
pod
sunčanim žrtvenikom što je blijedio
i
nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja,
koji
je samo širinu teških nebesa slijedio.
Sjećam
se riječi, ako zaboravljam sreću
i
mirne valove što su zatreperili naglo;
prepukla
glasa bez daha zaboravit neću,
disanja
što se pred naletom vjetra saglo.
Ako
i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,
sjećam
se da je srce bilo na pola otkucaja;
sjećam
se crne povorke i rake što zjapi,
sjenki
tromoga hoda i gesta oproštaja.
Ipak
znam nekim komadićem razuma,
kojim
se i sada jedva jedvice služim,
da
postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma
kada
ruke sklopim i k nebu ih pružim.
18.03.2015.
08:40
No comments:
Post a Comment
just do it