Anđeo zemaljski

Tih je dana jesen bolovala,

još joj nije bilo došlo vrijeme,

a i proljetni je dah slobode zrio.

Moja duša nije ničim više stolovala,

na njoj i iznutra smjestilo se breme,

oko nje se sasvim tihi vjetar svio.

Slušali smo Carlosa Santanu,

sve za istim stolom oko malog radija,

kao da ga znamo stoljećima.

Nisu gurali se ljudi da svi stanu

jer mi svi smo bili samo luda žgadija,

nismo nikad nadali se novim proljećima.

Puk je vjerovao baš u sve što mogao je poželjeti

dok ja slušala sam uvijek samo tuđe želje

jer u srcu nikad ne nosim prtljagu

pa mi kažu oči mnoge hladne ruke imam ljeti,

pa mi pričaju o meni kao kada mlinac melje,

a ja imala sam Carlosovu glazbu blagu.

Anđeo zemaljski od kojega sve to znam

sada čami, sav u tmini, nesvjestan te sreće

koju mi donosi kada god je na me hula.

Od njega sam primila i sebe jer je sam

kao i ja, jer samoća vodi tamo gdje ni pseto neće.

Iza rešetaka nije važno ništa, sve je nula.

Sada, poslije svega, još sam uvijek vedra

zbog njegovih došaptaja koji uvijek vrijede,

uvijek mene podučavaju u svemu.

Osjećam se kao da me ne pušta iz njedra,

a sve uspomene tužne sve su više blijede;

Bog me rasporedio, Bog me dao njemu.

22.07.2019. 09:56