Zavjet
jedan ja u srcu nosim
o
kojemu nitko ne zna pa ni ja,
samo
Bog zna kada milost prosim
da
je riječ u tome neizreciva.
Ta
je riječ najčvršća, lijepa,
formirana
kao prah leptira,
kao
glazba kad je sasvim slijepa,
kad
je samo blaga tuga dira.
O,
da samo znate svu ljepotu
takve
tuge ili sjete plodne!
Ona
nosi male riječi u divotu,
ona
stvara sve nebeske krošnje rodne.
Često
prate zlobni dusi
ovaj
zavjet što se ne da reći,
što
se neprekidno s oka trusi,
što
bi mogao i sunce speći.
Još
se više lastavice roje,
trgaju
se kao što bi rado pile
sa
izvora sunce zlatne boje;
one
nikad nisu nijeme bile.
28.07.2019.
00:14
No comments:
Post a Comment
just do it