Zakrpe od svile

Komadići praznine, tupe i lijene,
kada ručam ili umorna sam svijeta,
zgrabe moju dušu, bace među sjene
gdje se ne zna razlika profana i sveta.

Zakrpe od svile i od fina tkanja,
kada postim prisilno s gorčinom,
miluju mi dušu, vode je do znanja
gdje se razlikuje svom silinom

sve od svega, svak od svaka.
Razgrana se krošnja preko duha,
putuje u nebo kao svijetla zraka,
umnožava darove gledanja i sluha.

Sve što znam novo je i nepoznato,
sve je Tvoja volja, uprava i hrana. 
Tada ne postoji više niti blato,
nema crne noći, mraka, samo živa dana.

Svjetlo moje, Svjetlo duha i materije,
sve je dobro; kamo mi tjeskoba,
nestvarna i besmislena bol što rije,
od koje se gubi pojam doba?

Blagostanje, pravda, kakva ludost. 
Imitacija života kojeg nema,
oponašanje u minus, a ne mudrost
što ju snašla anatema.

Jednim dahom svojim padaš kao snijeg,
a već drugim nosiš me u pustinju,
predaješ mi kraljevanja stijeg,
moj Isuse, mome slabom tinju.

Poučavaš me spoznanjima i slavi
kao što bi pastir svoje janje
sretan ponio u ljubavi,
koji za me uvijek samo život žanje.

Sve me slušaš, na sve odgovaraš;
još me pratiš, brži si od mene,
samo jednu stopu za me stvaraš,
samo jedno zrnce moje vene.

U jednom trenutku sve se mijenja,
sve se kreće, sve je to u meni,
ja u Tvome srcu, puna zrenja,
zajedno smo ispunjeni.
‎11. ‎svibnja ‎2018. 19:17