Molitva iz nepovrata

Tražim pomoć za  sve dane zla,

za sve zablude i krive procjene, i neuspjehe;

molim da me mimoiđe sudba ta

da ispaštam za sve greškice i grijehe.

Molim Boga da mi ne gomila iskušenja,

samo jedan razlog imam, samo jednu kušnju;

drugih opravdanja nemam za sva otuđenja,

samo jedan motiv za molitvu zdušnu.

Ako treba, odlazim u nepovrate

samo zato što sam predana u velikoj nadi

jer ja znam da anđeli me prate,

jer na mome srcu Bog si novo zdanje gradi.

Ako moje srce za malo poklekne,

pitat će me anđeli za moje porijeklo

i što da tada moja duša rekne

za sve ono što se teško steklo?

Ako moje srce pak izdrži ove pute,

ja ću znati da sam opravdala povjerenje,

ja ću čuti sve te molitve što sada šute,

anđeli će slaviti moje odijeljenje.

Usamljena duša u tom klancu daleko od svega

ne čuje ni svoju jeku od sve prašine i buke,

predano se baca na te stijene vlastitoga bijega,

za uvijek se prostire pred lisice i vuke

u toj zemlji bezimenoj gdje ne vlada nitko,

među neprirodnim silama bez snage.

Zar to stanje, tako neplodno i plitko,

nije tlo i klima za vjetrove blage?

Pouzdano znam u svome otuđenju

da sam hram za Boga, Njegova stečevina

koju šalje tome teškom okruženju

da bi ruka Mu dotakla i duša nevina

ove krajeve napuštene i ostavljene.

Što je teža nevolja za mene, ja to više znam

da su moje ruke dobro opravljene

i da nosim ljubavi još više da ju dam

baš onako kako Bog je moj odredio

kojemu sam strasno bliže željela pristupiti.

Ni sa kime nije me poredio

već je poslao me nove zasluge prikupiti.

Ljubav moga srca tako je pragmatična,

ona ima svoja nadahnuća i svoje ispunjenje.

Ja sam grešna duša toj divljini vična,

Bog me treba baš za njeno slavno iskupljenje.

Moje ruke sad su pune raznih dara,

ali nema ovdje stola gdje bih blagovala manu,

samo klanac i i ja usred toga prašnjavog oltara

na koji prinosim samu sebe kao hranu.

30.10.2016. 06:04