Svrha moje smrti

Kada prijeđem na tu stranu najveće tajnovitosti,

možda me se netko sjeti da sam ovdje bila,

da sam samo živjela u skrovitosti

i da sam se pred životom svim ljudima krila.

Mnogi znanac moju dušu nije upoznao,

a i ja sam jedva je naslutila.

Svaki prolaznik mi na moj put je stao,

a po neka ljubav me oćutila.

Ispred smrti svi smo nijemi,

pred njom čovjek ne zna kriti lice,

ne zna lijeka onoj tremi

koja ga obuzme nemilice

kada shvati da je na tom svijetu gol i bos,

da je nespreman za život u punini,

da je prolazan i da je možda nepozvani gost

koji nije svjestan da se može pronaći u tmini.

Kada izgubim se tamo gdje sam pokušala doći

vrlo rano, vrlo brzo, žureći za svojom svrhom,

znat će netko zašto morala sam proći

po toj zemlji što je omeđena krhom,

po tom svijetu koji svaku istinu prekriva

kao da mu ovisi o tome nešto važno;

znat će netko da sam na trenutak bila živa,

znat će da mi postojanje nije bilo lažno

makar moje vrijednosti uopće ne postoje,

one sve su samo umišljaj za pokoljenja

koja uporno sve ljude u povijesti broje

kao da će sastaviti čvrsta postrojenja.

Tek u tome času kada netko nestane sa svijeta,

čovjek sav je svjestan svoje nemoći pred smrću,

tek je tada iskren i utučen poput jadnog cvijeta

što su ga izgazili u trci kojom život zgrću.

Kada smrti ne bi bilo u mom postojanju,

nestao bi smisao života što ga sanjam;

ne bih nikada potražila si niti svrhu ponajmanju,

ne bih nikada dokučila si tajnu da se klanjam

svemu što me sačinjava, što se ne može opipati,

što me prožima do najdaljega kuta,

sve bi moje počelo se uzaludno prosipati;

ne bih znala da je smrt početak moga puta,

ne bih znala svoje životne vrijednosti,

a ovako vrlo rano spoznala sam svoju bit:

moja nedirnuta duša je početak trajne čednosti,

moja svrha je da pratim tu nevidljivu nit.

28.10.2016. 01:45