I sada, dok me kao sovu prati noćni ćuk
i kad pjevanje je zamuklo na kratko,
spajam opet mostove i pod njima huk
kako nastalo bi novo doba slatko
jer žrtva nikad nije razlog žrtvovanja
već je ona pratnja božanstvene sreće,
ona nikad ne zna za teška stanja;
samo nadahnuće je pokreće.
Ugodno je željeti si sve najbolje,
biti moćan ovom svijetu i životu
poput nekog poslanika s puno dobre volje;
kao blagoslove čekam svoju pravu notu.
Molim Boga da ne skonča moje čekanje,
želim ovo istraživati do duga vijeka.
Sve bi drugo bilo grešno skretanje
na sve one pute kojim nema lijeka.
Odakle mi stigla promjena svih stavova,
odakle mi nestalo energije iz tla?
Nema više mi komadića, nema šavova,
postala sam cijela, čitava sam sva,
Nebo me je načinilo, Bog me za se stvori;
preporodio je moja htijenja i moj put
na kojemu svaku sumnju mi obori
kako pravi život sav je loš i krut.
Kupelji se iz početka nadam kao spasu,
hladnoj riječnoj vodi što ispire sve;
kad uronim, neće biti traga starom glasu,
opet bit ću sama, ali ću ostvariti sne.
Lourdes, 29.09.2016. 03:35
No comments:
Post a Comment
just do it