Izbavljenje od smrti

 

Nije u čovjekovoj vlasti da spasi sam sebe od smrti. Za to je potrebna milost Boga, koji je jedini, po biti, Živi.

Stoga, kad se očituje vlast smrti nad čovjekom, on može samo zazvati Boga. Ako je pravedan, može gajiti nadu da mu Bog neće ostaviti dušu u Podzemlju, da će mu dušu ugrabiti iz njegovih pandža. Čovjek će tako saznati da Božja moć biva jača od moći Smrti i Šeola ili Podzemlja, to jest pakla. To je prvi korak one nade što će se najzad potpuno razviti u perspektivi besmrtnosti.

Grešnik umire od svog grijeha. Bogu nije mila njegova smrt, On radije hoće da se grešnik obrati i da živi. Kad se grešnik obrati od svoga grijeha, Bog će ga oteti jami podzemnoj.

Odatle tolika važnost proročkoga propovijedanja koje poziva čovjeka da se obrati i tako mu nastoji spasiti dušu od smrti. Samo Bog izbavlja ljude od smrti, ali ne čini to bez nekog ljudskog sudjelovanja.

„Ta, meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas (Fil 1,21-24).”

Objava Boga je već i prije svega toga osvijetlila novim svjetlom zagonetku smrti pravednika, posvjedočujući njezinu plodnost. To što je Pravednik u najvišem smislu riječi, Sluga Božji, bio ubijen i iz zemlje živih uklonjen, nije bez svoga smisla. Njegova je smrt pomirna žrtva, dragovoljno prinesena za grijeh ljudi; njome se Božji naum ispunjuje. Tako se unaprijed otkriva najtajanstvenije obilježje ekonomije spasenja što će je Isusova povijest provesti u djelo.

U misteriju Kristove smrti sva se ljudska povijest ukazuje kao divovska drama života i smrti: do Krista i bez Njega ta je povijest značila kraljevanje Smrti; Krist dolazi i svojom smrću pobjeđuje samu Smrt i od toga časa sama smrt mijenja svoj smisao za novo čovječanstvo koje umire s Kristom da vječno s Njim živi.

Kako je Kristova smrt mogla imati tako spasonosan učinak?

Krist se za života na zemlji suočavao sa smrću i uvijek je pobjeđivao, mrtve je dozivao u život i u kraljevstvu Božjem što Ga je Krist započinjao, Smrt se povlačila pred Onim koji je bio Uskrsnuće i Život. Najzad se sa Smrću suočio na njenom području i pobijedio ju je u času kad je ona mislila da će Ga pobijediti. U Podzemlje je ušao kao Gospodar koji će iz njega izići po svojoj volji, jer ima ključeve Smrti i Podzemlja. A, budući da je pobijedio Smrt, Bog Ga je ovjenčao slavom. Smrt je nad Kristom izgubila svu vlast. Samim tim, onaj koji je imao moć smrti, đavao, postao je nemoćan. To je bio prvi čin Kristove pobjede.

Od tog trenutka izmijenio se odnos ljudi i smrti jer Krist pobjednik od sad obasjava one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj. On ih je oslobodio od onog zakona grijeha i smrti kojem su sve do tada robovali. Najzad, na svršetku vremena Kristova će pobjeda doživjeti blistavo dovršenje u vrijeme općeg uskrsnuća. Tada će smrt zauvijek biti uništena, pobjeda će je progutati jer Smrt i Podzemlje morat će tada ispustiti svoj plijen i nakon toga će, skupa sa Sotonom, biti bačeni u ognjenu i sumpornu močvaru.

Takva će biti konačna Kristova pobjeda: „Smrti, tvoja bit ću smrt; tvoj ću žalac biti, Podzemlje” - Antifona iz Pohvala Velike subote.

Kad je Krist uzeo našu narav, nije uzeo samo našu smrt da bude solidaran s našim grešnim stanjem. Kao Glava novog čovječanstva, novi Adam, Krist nas je sve nosio kad je umirao na križu. Stoga su u Njegovoj smrti na neki način svi umrli. Ipak, ta smrt mora postati za svakoga od nas djelotvorna stvarnost. To je smisao krštenja čija nas sakramentalna učinkovitost sjedinjuje s Kristom u križu: budući da smo kršteni u Kristovu smrt, mi smo s Njim zajedno ukopani po krštenju u smrt, postali smo s Kristom smrću koja je slična Njegovoj smrti. Odsad smo mrtvi kojima je život skriven u Bogu zajedno s Kristom. To je otajstvena smrt, negativna strana milosti spasenja. Jer tako mi umiremo svemu onom redu stvari po komu se kraljevanje Smrti očitovalo ovdje na zemlji: umiremo grijehu, starom čovjeku, njegovoj puti i tijelu, umiremo Zakonu, svim počelima svijeta.

Prema tome, ova smrt s Kristom zapravo je smrt smrti. Kad smo bili robovi grijehu, tada smo bili mrtvi, a sada živimo, postali smo živima i odvraćeni smo od mrtvih djela. Kao što je i Krist rekao: tko sluša Njegovu riječ, prelazi iz smrti u život; tko vjeruje u Njega, ne mora se bojati smrti: ma i umro, on će živjeti. To je ulog vjere.

Onaj koji ne vjeruje, umrijet će u svojim grijesima, miris će Kristov postati za nj miris smrti.

Tako se drama čovječanstva, uhvaćenog ukoštac sa smrću odigrava u svakomu od naših života; od našeg izbora pred Kristom i Evanđeljem zavisi kako će se smrt za nas rasplesti: za jedne u vječni život, za druge u grozotu smrti (Dufour, str. 1219). 31.10.2020. 18:36

„Tko drži riječ moju, sigurno neće nikada vidjeti smrti” - Iv 8,51