Tko Ti ne bi ispjevao stih
i za svako doba jednu odu,
svakoj riječi, Gospodaru svemira;
Ljubavi za dušu kojoj glas je tih,
Sjemenko života za slobodu,
Kralju sveta i vremenitoga nemira?
Tko te ne bi, Crkvo Krista,
Savezu svih svetih ili siromaha,
ljubio u srži tvojoj i ljepoti,
u raznolikosti Duha čista
i u Pismu koje čita se bez daha,
i u mudrosti što klanja se divoti?
Tko Te ne bi zvao u pomoć i stalno
kao kakav utopljenik blizu spasa,
poput rose koja teži zablistati?
Tko se ne bi uzdigao nad jezero kalno
kad u vjeri konačno pokrene se i stasa
da Te mogne nemoguće zaiskati?
Da sam Tvoja, Gospodaru moj,
da sam Tvoja pa da se priklonim
skutima Ti, rumenim i krvavim,
i da sam uz Tebe kada krene boj,
da se samo Tvome križu tad poklonim,
da se preobrazim u ritama prljavim!
Postala bih to što jesam stvarno,
činila bih mala djela za Tvoj Grad,
a Ti zvao bi me kao sunce rosu.
Poput vjetra, koji hladi srce sparno,
častila bih svaki uspon, opraštala svaki pad;
slavila bih kao dašak koji mrsi kosu.
24.10.2020. 14:47
No comments:
Post a Comment
just do it