Ti u meni oživljavaš uspomene,
tražiš istu ljubav kakva je i Tvoja.
Iz Tebe mi teče vrijeme, voda stijene
koja izvorska je i božanska soja.
Da Ti priznam, to sam čeznula oduvijek,
nikad ništa drugo srce tražilo mi nije
mnogih noći, mnogih dana kao pravorijek
za moj život, za moj razlog da mi srce bije.
Ti mi, Kriste, ovu čežnju duboko usadi
kad me zače takvu, usred šutnje
zbog koje sam ispila i razlog nadi,
naučila pjesmu vrabaca i lutnje,
ali nisi dao da Te odmah znam.
Nikada Te inače ni spoznala ne bih,
niti osjetila Tvoje svijeće plam,
da Ti nisi bio dugo u mom srcu tih.
Ne bih znala za Te, ni za ljubav pravu,
onu jedinu što značaj višnji nosi,
otima mi jalove snove, daje meni javu,
slađu i od cvijeta kada se orosi,
divniju od ljudske umjetnosti,
ljepšu i od zvjezdanih mi noći,
duboku i dublju nego srž u kosti,
vedriju od vjere da ćeš jednom doći.
Ti si moja oda i zahvalnost ponajveća,
tako čudesan u tome daru.
Ti si moja nesreća, i križ i sreća;
tako potpuno si moj u svome žaru.
12.12.2020. 00:22
No comments:
Post a Comment
just do it