Nada protiv svake nade

Ne znam zašto pjevam za Te,

zašto moje misli k Tebi lete

kao neka divlja ptica.

Zašto moje ruke sad za Tobom pate,

zašto meni zaboravom prijete

na mom srcu prsten ili ogrlica

poput one što si mi je darovao već odavno?

I kad neću, ja Te molim,

a tim više Ti me zato obasipaš

slatkim trnjem što je svijetu slavno

kao da ja samo Tebe volim,

svojim Križem k meni hitaš.

Ne znam zašto uvijek Ti me biraš

da Ti budem ponosita pokajnica,

da Ti gledam baš u sveto Lice

kao da ja nisam vječna pokornica;

zašto me dozivanjem Ti uvijek diraš,

zašto k meni lete Ti nebeske ptice?

Čemu moje suze radosnice služe,

čemu klicanje, i trčanje u naručje Ti, i veselje

nebrušene divlje duše?

Zašto padaju u moje krilo ruže?

Zar je kušnja predati Ti sve te sitne želje

ili pokora je kaplja vode usred suše?

Čak se ne usuđujem Te, Kriste, zaprositi

bilo što od svega na tom svijetu

što je protivno Ti strogoj volji

koja mene potpuno će zatočiti,

odvesti me vezanu u zemlju svetu

gdje će biti radosti za život bolji.

Zašto nisu tužaljke mi stalne,

zašto od veselja dižem ruke

kada ne bih smjela?

Zašto bol Ti častim i te ljude jalne,

zašto slavim svaki tren Ti Muke,

zašto željna sam Ti Tijela?

Umorna sam, neposlušna, stara,

ne mogu Te dočekati, Zlato,

da u Duhu zaplešemo s anđelima,

da mi ruka Tvoja život sav raspara

pa da spadne s mene ovo blato!

Reci da li za me neke nade ima?

04.10.2020. 18:30