Vrhunac svete, liturgijske, vjerske godine kraljevanje je Kristovo nad svim stvorenjem. Krist je prvina usnulih i prvina uskrsnulih. Krist je Alfa i Omega, Početak i Svršetak svega. Nakon svršetka Njegova života, muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća u Očevu veliku slavu, Isus dolazi na početku iduće, nove i drugačije godine. Dolazi kao siromašno i nepoznato Djetešce, rođeno u štali.
Tako i svaki siromah, svaki čovjek koji je slika Isusa Krista, poslije Njega se rađa, umire i uskrsava na Posljednji sud nakon kojega slijedi konačno nebesko i duhovno, duševno i tjelesno određenje u kojemu svaka duša može kraljevati s Kristom, ali i ostati na paklenim mukama.
Razlika je očigledna između poganskoga vjerovanja, prema kojem se sve vrti u krug, i katoličke vjeroispovijesti gdje je svaka nova godina jedna nova i drugačija stuba u sprali prema Posljednjem sudu i nova prilika za svaku dušu da postane sveta, blažena i sretna u raju pokraj Boga.
Čitave liturgijske godine slavimo sve koji su sveti, a mnogi sveci imaju svoj određeni spomendan i svetkovinu u godini. To je slavlje Crkve Isusove, katoličke, univerzalne i opće, gdje naziv „Crkva” znači „Saziv” ili „Sabor”. Podrazumijeva se da se radi o Sazivu svih ljudi koji su svi redom grešnici, osim Blažene Djevice Marije, ali postaju i rađaju se u Kristu više ili manje kao sveci. Sveti ili ne, svi će se na kraju vremena, kada Krist dolazi u slavi o svom Drugom dolasku na zemlju, pokloniti Bogu, Gospodinu Ocu, i Sinu, i Duhu Svetome.
Pri kraju liturgijske godine slave se sveti koje vjernici Kristovi slave po vjerskom kalendaru tijekom godine, ali slave se i svi drugi koji pripadaju Savezu svetih u Gospodinu, živi i mrtvi. Zloduhe ne slavimo, zlodusima ne pružamo razumijevanje ili oproštenje. Zloduhe izgonimo iz nas samih, iz naših duša, naših tijela i našega duha, a time izgonimo zloduhe također iz Saveza svih svetih. Tko se ne kaje za zlodjela i ne radi na putu svetosti, sam sebe izgoni iz toga Saveza.
Tko se kaje, taj dobiva oproštenje u sakramentima.
Tko se pokaje, taj ne griješi više, ne ponavlja zlodjela u toj spirali prema nebu, taj izlazi iz zatvorenoga vremenitoga kruga koji, po Kristu, ne traje vječno već do Paruzije, Kristovog dolaska na svršetku vremena.
Nakon Blagdana Svih svetih slavi se Dušni dan kada se posjećuju posljednja zemaljska prebivališta preminulih osoba.
Blagdan je po svem svijetu bitan element bogoštovlja.
Blagdane uspostavljaju čak i zlodusi, ali ih ne zovu blagdanima nego praznicima.
Za blagdane u Bibliji karakteristična je njihova veza sa svetom poviješću. Blagdan uspostavlja dodir s Bogom koji neprestano djeluje za svoje izabranike (Dufour, str 50); korijen je tih blagdana u zajedničkom tlu čovječanstva. Razni blagdani poprimaju novo značenje prema prošlosti na koju podsjećaju, prema budućnosti koju navješćuju, prema sadašnjosti koje potrebe otkrivaju.
Isus je svetkovao židovske blagdane svoga vremena, ali je već pokazivao da samo Njegova osoba i Njegovo djelo daju tim blagdanima puni smisao. Nadasve je Isus novi Savez zapečatio svojom žrtvom u pashalnom okviru. Njegova krv otvara pristup istinskom svetištu i velikom blagdanskom skupu nebeskog Jeruzalema. Odsad se pravi blagdan svetkuje na nebu. S palmama u ruci, kao na Blagdan sjenica (Otk 7,9) mnoštvo izabranika otkupljenih krvlju istinskog vazmenog Janjeta pjeva uvijek novu pjesmu u slavu Janjeta i Njegova Oca. Blagdan Pashe postao je vječnim blagdanom neba.
Nebeska Pasha odsad daje nov smisao mnogolikim blagdanima Crkve na zemlji. Oni slave spomen na događaj koji se zbio jednom zauvijek, događaj koji ima vrijednost vječnosti, ali kršćanski blagdani ostaju podložni ritmu vremena i zemlje, bez obzira na to što se vezuju uz najveće događaje Kristova života. Crkva mora bdijeti da ne pripiše pretjeranu vrijednost svojim blagdanima, koji i sami ostaju u sjeni istinskog blagdana, ali ona se ne mora plašiti mnogostrukosti blagdana.
Crkva svoje svetkovanje usredotočuje u prvom redu na vazmeni misterij kojega se spomen slavi u Euharistiji što okuplja zajednicu nedjeljom, na Dan uskrsnuća Gospodinova. Nedjelja je polazište tjedna kojemu je subota bila kraj; ona ističe korjenitu novinu kršćanskog blagdana, jedinog blagdana kojega zračenje obasjava čitavu godinu i kojega se bogatstvo širi u blagdanskom krugu sa središtem u Pashi.
Crkva se vraća i prirodnom ciklusu, ali taj će krug uvijek biti aktualiziran događajem Krista i usmjeren prema misteriju vječnog nebeskog blagdana. 28.10.2020. 11:55
No comments:
Post a Comment
just do it