Sveci i grešnici nisu dvije skupine ljudi kao, primjerice, „dobri” i „loši” momci ili dobro i loše društvo. Kompletno društvo zemaljsko je u prilično jadnom stanju.
Pa, gdje su onda ti sveci?
Sveti su svi, više ili manje, ali su podložni grijesima.
Oni svi jesu sveti, stvoreni od Boga veoma dobro kao slika Božja, ali, dok su na zemlji, neprekidno padaju u grijehe.
Riječ „svet” se u Starom zavjetu javljala u samostalnoj upotrebi samo izuzetno. Semitska riječ „quodeš” = sveta stvar, svetost, dolazi od korijena koji nesumnjivo znači 'odsjeći, odvojiti'; usmjeruje nas prema ideji odvajanja od profanoga; svete su stvari one koje se ne dotiču ili kojima se ne približava, izuzevši pod stanovitim uvjetima obredne čistoće. Bremenite su dinamizmom, misterijem i veličajnošću u kojoj se može nazreti nešto nadnaravno; stoga bude pomiješani osjećaj groze i privlačnosti, kojim čovjek biva svjestan svoje malenosti pred tim očitovanjima „numinoznoga” i nadnaravnoga.
Biblijski pojam svetosti mnogo je bogatiji, Biblija se ne zadovoljava time da iznese čovjekove reakcije pred božanskim, i da definira svetost negacijom profanoga: ona sadrži objavu Boga samoga; definira svetost u njenu izvoru, u Bogu, od koga dolazi svaka svetost. Ali Pismo time nameće pitanje naravi svetosti, a to je u konačnici pitanje misterija Boga i Njegova saobraćaja s ljudima.
Ta izvedena svetost jest ponajprije nešto vanjsko osobama, mjestima i predmetima koje čini „svetima”; stvarnom i nutarnjom postaje tek darom Duha Svetoga; tada će se Ljubav, Bog sam saopćiti, pobjeđujući grijeh koji je priječio zračenje Njegove svetosti.
U Novom zavjetu ta riječ označuje kršćane. Ponajprije se pridavala članovima prve zajednice u Jeruzalemu, a napose maloj skupini na Duhove; potom je protegnuta na braću u Judeji pa na sve vjernike.
Po Duhu Svetom kršćanin je stvarno dionik same Božje svetosti. Kršćani tvore istinski sveti puk i kraljevsko svećenstvo, sveti hram; oni moraju iskazivati Bogu istinski kult, bogoštovlje, prinoseći sebe zajedno s Kristom kao žrtvu svetu.
Svetost kršćana, budući da proizlazi iz izabranja (Rim 1,7 i Ef 2,21), zahtijeva od njih da raskinu s grijehom i poganskim običajima: oni moraju djelovati prema svetosti koja dolazi od Boga, a ne po mudrosti puti i putenosti. Taj zahtjev svetoga života jest temelj svekolike kršćanske asketske tradicije; ona ne počiva na idealu nekog zakona koji je još izvanjski, već na činjenici da je kršćanin zahvaćen Kristom i da mora iskusiti snagu vjere, udio u Kristovim patnjama, prilagođavajući se Njegovoj smrti, značaju i načinu te razlozima te smrti na križu, ne bi li kako postigao uskrsnuće od mrtvih.
Božja je svetost po pravu već stečena, a u stvari ona se još bori s grijehom. Nije još došlo vrijeme kada će sveti suditi svijetu. Sveti se još mogu i moraju posvećivati da budu spremni na Gospodinovu Paruziju. Tog će se dana ukazati novi Jeruzalem, Sveti grad u kojem će cvjetati stablo života i iz kojega će biti isključeno sve što je nesveto i nečisto, a Gospodin Isus proslavit će se u svojim svetima jer Bog je Ljubav. To je svakako tajna nepristupne Božje svetosti saopćene ljudima (Dufour, str 1320).
Stari zavjet otkriva i najavljuje da će se to nutarnje preobraženje čovjeka, koje ga otima njegovu grijehu, ispuniti zaslugom žrtvenog prinosa tajanstvenoga Sluge, a nitko neće prije no što se proročanstvo ostvari moći naslutiti tko je zapravo on.
Novi zavjet otkriva da taj Sluga, koji je došao krivicu svih na sebe uzeti, nije nitko drugi nego vlastiti Božji Sin. Nije stoga začudno to što u Novom zavjetu grijeh ne uzima manje važno mjesto nego u Starom zavjetu, a nadasve ni to što puna objava svega što je Božja ljubav poduzela da iziđe na kraj s grijehom, omogućuje spoznati istinsku dimenziju te ljubavi, a istodobno i njezinu ulogu u namisli božanske Mudrosti.
Od samog početka sinoptičke kateheze vidimo Isusa među grešnicima. Ta On je radi njih došao, ne radi pravednika. Rabeći židovski rječnik onoga doba, Isus im navješćuje da su im grijesi otpušteni. To ne znači da On, izjednačavajući tako grijeh i dug, misli reći kako grijeh može biti oprošten Božjim činom koji uopće ne bi iziskivao preobrazbu duha i srca čovjekova. Poput mnogih proroka i Ivana Krstitelja, Isus zapovijeda obraćenje, korjenitu izmjenu duha koja će čovjeka raspoložiti da primi Božju naklonost, da se prepusti Božjem djelovanju: „Blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u radosnu vijest (Mk 1,15)”. A pred onim koji odbija svjetlost ili sebi umišlja da mu oproštenje nije potrebno, poput onog farizeja iz prispodobe (Lk18,9sl), Isus ostaje nemoćan.
Upravo zato Isus, kao i proroci, označuje grijeg gdje god ga ima, pa i u onih koji misle da su pravedni zato što opslužuju propise jednog izvanjskog zakona. Grijeh je u nutrini srca odakle izlaze zle misli, razne vrste bluda, krađe, umorstva, preljubi, lakomstva, opačine, lukavstvo, razuzdanost, zavist, psovka, oholost, bezumlje. „Sva ta zla izlazi iznutra i onečišćuju čovjeka (Mk 7,21sl//)”. Ta, Isus je došao ispuniti Zakon u svoj njegovoj punini, a nipošto ukinuti ga, Njegov se učenik ne može zadovoljiti s pravednošću književnika i farizeja. Isusova se pravednost nesumnjivo svodi na jednu Zapovijed ljubavi, ali videći kako djeluje njegov Učitelj, učenik će malo po malo naučiti što to znači „ljubiti”, a prema tomu i što je to grijeh, odbijanje ljubavi.
Naučit će to osobito slušajući gdje mu Isus objavljuje nepojmljivo Božje milosrđe prema grešniku. Malo ima mjesta u Novom zavjetu koja bi bolje od prispodobe o rasipnom sinu i milosrdnom ocu (Lk 15,11sl) otkrivala u kojem je smislu grijeh uvreda Bogu i kako bi besmisleno bilo zamišljati neko Božje opraštanje koje ne bi uključivalo grešnikov povratak. Moguće je premnijevati čin neposluha, pogotovo kad stariji brat na nj smjera da bi ga suprotstavio svom posluhu, ali više od toga čina oca je ražalostio upravo sinovljev odlazak, ta volja da ne bude više sin, da više ne dopusti ocu da ga djelatno ljubi: sin je sagriješio ocu lišavajući ga svoje sinovske prisutnosti. Kako bi mogao popraviti tu uvredu ako ne svojim povratkom, pristajući da otac opet s njim postupa kao sa sinom. Prispodoba upravo zato ističe očevu radost. Izvan takvoga povratka ne bi bilo uopće moguće zamisliti nikakvo oproštenje, ali otac je oduvijek bio oprostio, no to opraštanje stvarno dosiže grijeh sina tek u sinovljevu povratku i poradi tog povratka.
Isus taj Božji stav prema grijehu još više otkriva svojim činima nego svojim riječima Ne samo da prima grešnike s istom ljubavlju i obzirnošću kao i otac iz prispodobe, izlažući se opasnosti da sablazni očevice tolikog milosrđa koji su jednako nesposobni da Ga shvate kao što je to bio i stariji sin. Isus, osim toga izravno djeluje protiv grijeha: prvi pobjeđuje Sotonu u času kušnje, a za svoga javnog života već otima ljude iz te vlasti đavla i grijeha, bolesti i opsjednutosti, otpočinjući tako ulogu Sluge sve dok ne dadne život svoj za otkup i prolije svoju krv, „Krv Saveza” za sve na oproštenje grijeha (Dufour, str. 294). 24.10.2020. 18:56
„Jest, ja sam Gospodin; izveo sam vas iz zemlje egipatske da vam budem Bog. Budite, dakle, sveti jer sam svet ja!” Lev 11,45
No comments:
Post a Comment
just do it