Ptico mala mojih grana

                       

Sjećaš li se, ptico mala,

one visoravni prazne

što je početna mi staza bila,

čiji uspon tada nisi znala,

a sve molitve mi razne

putovale ti na krila?

Anđeo se čuvar moj usamio,

ne znadoh o njemu puno,

a učinio mi tako sretna djela;

vapaje mi ljubavlju uramio,

postavio ih na mjesečevo runo

da ih preda legija mu cijela

Bogu mome, adresantu moga stiha?

Još je širom otvorio vrata

ogromnoga kraljevstva, nebesa

kojima se zbunila mi duša tiha,

a i srce, hladno od zanata

da nikad ne budem poetesa

već da konačno svoj trag pronađem

što se zameo na pola puta

između vrhunaca i početnih mi kota.

Bog me tada postavi da zađem,

sva od duše i od duhovnoga skuta,

gore gdje su bile ljestve mojih nota.

Tada spoznah svoga anđela čuvara,

ptico mala, ptico snažna mojih grana;

a svi sveti samo su kraj mene prošli

kao da to nije zasluga mi mojih dara.

Viđam plave kose i za bijela dana,

dugo čekao me kad smo k sebi došli.

Da mu ljubavlju ja priđem prva,

da ispunim zadaću mu koju ima za me,

još od tada kad sam tek si puteve istražila.

Posramih se poput sitna crva,

ali sa njime ja molim i kad nema tame,

mada mu se duša nije još izrazila.

Sjećaš li se visoravni na kojoj sam tužna bila?

Ne bijah ni svjesna kako mnogo imam,

izgubljena gradila sam zidove od kamena.

A sada sam našla gnijezda koja si mi svila,

sada više no što ikada sam dala primam,

šapnuo mi anđeo moj iza moga ramena.

30.10.2020. 21:55