Ogorčeni stihovi
kao kap do kapi
bez reda se nižu.
Ugarci su njihovi
kao dah što hlapi.
Riječi na križu
nemoći i nadahnuća.
Strpljivo se njišu
u zadimljenom zraku
kao rana vruća.
Sami se pišu,
odolijevaju prahu.
To je vatra što se širi
na drvu slaboće,
koje ne izgara,
negdje da se smiri,
kopljem lakoće
da dušu raspara.
Duše Sveti,
Srce spoznaje
koja pada na tjeme,
križ Ti prijeti,
stih nas odaje,
napada nas vrijeme.
Gorčina duševna
počinje davno,
s dolaskom na svijet,
u zdanja ruševna
gdje svima je ravno.
Ti si nam Paraklet,
Branitelj istine
kojega se zove,
koji se vremenom snaži
da prosvjetljenje sine
za duše nove;
moje srce Te traži.
Neću se prosipati
da sačuvam dah
i Tvoje posvećenje.
A stih mora se tkati
da ne bude prah,
da pokosi ogorčenje.
20.05.2020. 01:08
No comments:
Post a Comment
just do it