Olovni su oblaci nad gradom,
daleko su otputovala popodneva
kojima se s Tobom pjesma dijeli.
Drugi dani dolaze mi tiho, kradom,
i sad vidim da ni srce mi ne pjeva,
da ni duša više pjevati ne želi.
Možda to je neophodno bilo
da Te lakše molim teške stvari,
da okušam djetinjaste snove,
da odrastem s ova svijeta čilo,
da mi brže stignu dani stari
kad su mirne sve spoznaje nove
kao što su bile ove danas
kad se rodih kao novo biće
što je dočekalo svoju kob.
Nikad nije bilo prepreke za nas
jer uz Tebe uvijek život sviće
gdje sve manje sam zemaljski rob.
Činit će se oblake da pratim,
sve će moje izgledati krivo,
možda beživotno ili loše
kao što bi bilo da se vratim
biću koje danas nije živo,
čije note brzo se istroše.
Uzet će me svjetlo jasno,
nosit će me opravdanje,
Križ za kojega se ne zna mnogo;
nevidljivo i bezglasno
snaći će me nebesko stanje,
susrest ću se svojim Bogom.
17.05.2020. 21:08
No comments:
Post a Comment
just do it