Put u spas

Braćo moja, sunce, kišo i mjeseče,

jedna sestra naša, zvijezda na sjeveru,

te je noći vedra svoda virila

da mi tanku nit presječe

što je držala se na reveru

kad je duša san svoj uokvirila

pa je ugledala kako dršće,

sasvim slaba od naporna rada.

Mala zvijezda utonula u moj san

od kojega zadrhtalo pršće

kao da će dušu napustiti nada

koja je u svijetlom gradu našla sebi stan.

To je stoga što su zime došle,

što se čeka skoro užgati od svijeće

koja prva sve pripravlja nas

lađi kojoj su i zvijezde pošle

poput buktinja ili kao rumeno cvijeće

da se ukrcaju na svoj put u spas.

Prestara je duša političkoj masi,

Navještenje samo ponavljat' se može,

strpljivo i s molitvama puka

što ga uvijek povjerenje krasi

da pogledaš na njih, dragi Bože,

da se smiri ova jadna buka

svih životinja i ljudi koji ne stigoše

do te Barke, zajedno sa golubicom.

Jer taj svijet se nikad za života svog ne sprema

već u potopu tom općem sami ostadoše,

zajedno sa svojom skicom

koja niti vjere, niti truda nema.

Češeri su na mom stolu,

vjenčići Došašća, misli svježe,

pregršt stihova i ufanja;

zrake sunca zaigrale svoju rolu

dok se duše sasvim ne umreže,

čitav grad se Bogu sad poklanja.

Prenijet ću Ti, Bože s nama,

slike svijeta, riječ preslatku, govor gorak,

ništa neću zadržati ni od sreće.

Mnoga duša zaigrala, makar sama,

makar sjetna svome danu broji korak.

Barka pripravna je, Noa kreće.

30.11.2019. 21:06

Bezgrešna

Kao Žena

roditi Dijete,

u djevičanstvu,

kao sjena

utrobe svete

u prostranstvu,

kao položiti

na kućni stol

domaća hljeba,

vatru naložiti,

poslužiti sol,

darove s neba,

gotovo da je ono

kao Gospodu reći:

„Da, tako neka mi bude”.

Nek' čuje se zvono

u beskrajnoj sreći

za sve te ljude,

ali u povijesti

samo jedan čas

uze nam Bog

da na crti svijesti

započne spas

sveg naroda svog.

Nećemo znati

blaženstva sjajna,

ni plač i bol, ni muku.

Ona će sjati,

vječna tajna

vlastitu puku.

Slušati pogrde,

Majko nepovrijeđena,

ti, ljudsko biće,

riječi pretvrde,

Kruno iz Edena

što vječno sviće,

nikada znati nećemo.

Sina dati,

Djevice časna,

koga susrećemo

ponoćnih sati,

Božića krasna,

ti, kćeri Planinska,

sveti Grade,

koga si pratila,

Zvijezdo Rimska,

te noći mlade

da sve bi shvatila

srcem Duhovne snage

što si je ulijevala,

svog Božića Sljedbenice.

I molitve blage

duša ti pjevala,

hladovita Sjenice.

Majčice, čuj nas,

kad si Ga zadjenula,

nastade nova vrsta.

Ti rodi nam Spas

kome si ime nadjenula,

dade nam Sina Isukrsta.

28.11.2019. 18:06

Šumske staze radosti

Vodit ću te stazom sitnih mrva

kakve neće prijati živinama,

pustit ću te naprijed u vidike

kako ne bih koračala prva

sa svim svojim nesretnim krivinama,

da otjeram hijene i da čujem krike

šumske čeljadi što bezbrižno skače,

strelicama vazda mene gađa.

Ne znam što ćeš vidjeti pred nama,

zapadno je sunce zimi kao nejače,

ali već u ponoć snažno nam se rađa

da pred njime rasprši se naša tama.

Sve što prođeš na toj stazi, nije moje

nego tebi poslužiti ima,

krajolik je takav za tvoj dvogled.

Gledaj sve detalje, konture i boje

što ih srce dragovoljno prima;

ako se osvrneš, naći ćeš moj pogled.

I kad vidiš ono Mlado Sunce kako sja,

kako grije moje stope i sve prošle staze,

sve ćeš znati, sve što ne bi smio;

ja sam samo slika tvojih svitanja.

Sve što činiš stvara jake odraze,

tvoje riječi... tko ih ne bi htio!

Preteška je knjiga znanja radosnoga,

sve te strelice i hijene nisu ništa,

šumska čeljad sakriva se tvojim plaštem.

Sjeti me se, jer ne gledam tebe kao Boga,

kada budeš odlazio s poprišta:

ti si Krista isprosio da izrastem

poput stabla ranjenoga, trula

još od prvih vjetrova i zemljotresa

kad sam samo radost izmišljala ljudima.

Bog me htio, rodila me šumska hula,

utjeha sam bila zločina i grijeha poetesa,

a sada sam slaba tuga na sprudima

poput izbačena sijena ili smeća

na kojemu niče Božje drvo povjerenja,

nakrivljena trska budućega bora.

Knjiga, šuma, naklonost najveća

rađaju me plaštu prosvjetljenja.

Pravednosti uvijek biti mora.

28.11.2019. 12:09

Kušnja

Pogledaj na me, Isuse mili

što milosti dijeliš u veličini,

pogledaj dušu na prozoru Hada

gdje su je grijesi od Tebe skrili,

kamo je gurahu zločesti čini

da se nikada više ničem ne nada!

Teško se diše u paklenom dimu,

u grudima nemoćnim zloduh mi hropće,

uvijek voljan vladati tminom

u kojoj nasrću na me s njim u timu

razni jadi iz te grozote opće

koja se lakomo davi mučnom crninom.

Izbavi slugu nevjere strašne,

smiluj se velikom grešniku patnje

kome si križ taj počasni dao,

a on ga nosi put pobjede strasne

pred sivim sjenama zlurade pratnje

jer sluga Ti gotovo k njima je pao.

Od srca se kaje zbog ovoga stanja,

iz dna svoje duše pred Tobom cvili,

počinjenu štetu popravit ne može.

Iz vlastitih stopa mi cesta izranja,

sve više skreće, Isuse mili,

i čelom je diram, blagi Bože,

priginjem se Tvojoj slavnoj dobroti.

Pošalji mi Duha s one strane,

nek' razbije okna koja me drže,

nek' se nasmije groznoj grehoti,

neka mi izlije vode slane,

nek' raskine lance koji me prže.

Na ramenu mome udar sve jači,

smradovi guše mi svjetlo dana

i riječi ne izlaze iz mojih usta.

Oganj ta grijeha sve glasnije tlači,

molitva posta na tijelu mi rana,

duša Te traži, skršena, pusta.

Znam da opraštaš bezbroj puta,

samo pogledaj mi cesti na kraj

i ja ću znati lice Ti krasno.

Već izdaleka padat će suze sa skuta

koji mi dade da stignem u raj

sa srcem na križu što nosi se časno.

28.11.2019. 08:00

Cesta nade

Trnje raste sa svih strana

još od onih kratkih noći

kojima su boli izmicale,

još od onih dugih dana

kad je moralo se cestom proći

koje su zgušnjavale se kao uske kale,

kao nešto što je načinjeno klopkom.

Prije ili kasnije nervi se rasparaju,

sada ili malo poslije na te ceste stižu,

zalijepljeni kao nekom čvrstom potkom

dok svi stresovi i šokovi svud haraju;

sve izgleda hrpe kostiju dogmižu

nekim svojim načinom, nekim smiješnim stilom.

Dođu do svih svojih ciljeva,

mada mnogi nedosanjani su iščekivali

jer je cilj najčešće neka duša svojim živim bilom.

Vrlo često je to neka djeva

rad' koje se nervi nadom izbijeljivali.

I što je čovjek manji, to se lakše rodi,

malenost se ljudska nit' ne mjeri,

niti živcem, niti kostima, ni metrom,

možda samo nadom koja uvijek se dogodi.

Najmanji je čovjek kad ga mnogi iznevjeri,

kad se rodi lako kao da je otpuhnuo s vjetrom.

Više puta se u Bogu čovjek rađa,

više puta začinje se ono prvo ime

jer mi nismo stoka, niti samo zvijeri,

jer od istih onih nervi nam je građa

koji težim putem čvrstu nadu prime:

križ svoj nađi, onu cestu izaberi.

27.11.2019. 17:28

Uzdignute ruke duhova i sjene

Preteški su sati

koji samo otkucavaju

kao prezvučna praznina

koja ne bi dati

da je popunjavaju

zvuci melodija ili tona ina.

Čovjek nije sam,

ali uvijek ima obzira

prema svom integritetu.

Kao odbačeni kam

nikad nema mira,

uvijek traži prostora u svijetu.

Čak i ova čaša gorka

tihe, mlake, mlade noći

mora biti sva u redu;

kao borac ili borka

duša iščekuje kad će doći

novi dan po tome redoslijedu.

To je poziv, izabranje

kada ništa drugo ne preostaje

nego držati se iste stvari

koja jedino je dobro zdanje,

čija snaga ne prestaje,

u kojoj su s neba dari.

To je prolaz ispod mosta

kojega su načinile

uzdignute ruke duhova i sjene.

Njima nikad nije dosta,

one rado dara bi se primile,

one mjesto svjetla traže mene.

Da li znaju tko sam ja?

Da grafiti moga srca pišu

otkrivenje tajnog telegrama.

Kad bi znali što mi duša zna,

kad bi pjevali dok lijeno dišu,

puknula bi njima panorama.

Udarci i znatiželjna penetracija,

otkucaji srca i začeće,

to je prva knjiga dušopisa,

ples proteklih ljudskih generacija

koje traže Boga putevima sreće,

Boga koji dozvolu ne pita.

Crni vrazi traže svoja prava,

otrovanje pruža nikotinka,

zauvijek se pamti takav znak;

neka od početka nije zdrava.

Već je žena, a još klinka,

već je sila koja gura zrak.

Cvijeće samo tekućine pije,

ranu filozofiju od izolacije

čiji zidovi su knjige teške

i ni jedna tako pitka nije

kao knjiga auto-deformacije

koja nema neke kardinalne greške.

Ismijavanje i zloba, bijeg,

djeca, mačke, šestari, neznanje,

krugovi konkavni i konveksni

kad u vodu padne kamen ili brijeg,

što je besmisleno kao sanje,

to su bili uvjeti kompleksni.

U tom košmaru i noćnoj mori

što je mogla ljubav istinita

koja umu daje kruha?

U tim zidovima našli su se odgovori,

od Boga je duša vilovita

što se hrani izobiljem Duha.

Istina u svijetu kao Bog na tronu,

svakom svojom zrakom te dodirne

kada mnogo ljudi te odbaci.

Snaga duše u tom malom bratu Kronu

sastavila dvije riječi mirne

jer Bog Otac nisu samo lijepi oblaci.

Tko sam, pitaju se sve persone,

znaš li gdje je moja kob,

čemu služi igra, perle staklene.

Razodjevene su i bez maske one.

Zašto želiš uvijek biti rob,

zašto tražiš vatre paklene?

I na golom platnu silovanje,

i na praznom listu brojke

koje psiha čuva kao note

jer je sveta glazba milovanje

kao Vino iz duhovne dojke:

Krvlju svojom spasio je sve živote,

izbavi me svih ideja i pojmova,

iščupa me iz tog srca

koje već je zaludilo svijet.

Loše ukrašavanje dojmova

od kojega tijelo sada grca,

a On pretvori me sav u dušu, svet.

                   ***

Tvoji pastiri brzo će stići

tamo gdje jasle postaju svete,

pokraj vola i magarca.

Blaženi oni k Tebi će prići,

Ti, bijeli, nevini, svijetli Cvijete

čija vatra postaje sve to žarča.

Gospodinu bili su dragi pastiri,

Gospodinu, Bogu mome.

Njemu se klanja vjerno stado.

Gospodinu mome tamjan miri,

dižu se k Njemu misli trome,

srce postaje novo i mlado.

U Tebi, moj Kriste, pomazanje

i darovi krasni, gorke trave,

zlata i križa, krune i kruha.

Tebi ću prinijeti odazvanje

kojim me vodiš do vjernosti prave

jer Ti me častiš plodom Duha.

25.11.2019. 03:55

Oče naš

Boga čovjek obožava.

U čovjeku se slava Božja kao milost prolijeva.

Tako čovjeka Bog očovječava, spuštajući se u čovjekovo srce s ljubavlju koja je poniznija od obožavanja Boga.

Zato je Isus Kralj nad kraljevima.

Presveto Trojstvo odražava se na čovjeku kada se ljudi, čitavo čovječanstvo zagleda u Boga kojemu izražava ljubav, kao u molitvi govori Bogu: Oče, Ti si naš tata i mi Ti se utječemo kao Sinu Čovječjem kako bismo doprli do Tvojega božanskog srca jer Ti si tako nama predstavljao sam sebe. A vidjeti Tebe znači stati pred Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva koji sigurno živi i postoji u sigurnoj nebeskoj i zemaljskoj stvarnosti dok mi ljudi ne postojimo tako sigurno jer smo u grijesima.

I zbog svega toga, Tvoje volje i poniznosti radi nas, čitavoga čovječanstva, s kojom si patio i umro na križu, sveti se ime Tvoje. One božanske riječi, koje si kriknuo prema Ocu našemu, kao da se u Tvojoj ljubavi i vjernosti odnose na sve nas:”Čovječe, zašto si me ostavio?!” jer Ti nemaš, pored čovjeka, nikoga drugog, Ti nisi, Isuse, čovječanstvu nevjeran kao što su ljudi nevjerni Tebi. Zato se sveti ime Tvoje u nama i pred nama.

Ti si Kralj čiji podanici su Tvoji prijatelji ljudi, vjernici s kojima činiš jedno kraljevstvo, Ti si Bog u nama, a mi smo čovjek u Tebi.

Tako jest i tako neka bude po Tvojoj milosrdnoj božanskoj volji, to jest u slobodi jer da nas nisi stvorio i otkupio od grijeha, sloboda ne bi imala značenja, a mi ovako saznajemo za slobodnu i vjernu ljubav koju gajiš prema nama. I tako neka nam bude i na nebu kako se dogovaramo na zemlji. Jer nitko ne zna izmisliti i provesti ništa bolje i ljepše na zemlji od onoga što je na nebesima, u Tvojoj istinskoj i pravednoj ljubavi.

Tvoja slava, kojom nas milosrdno hraniš, naš je kruh redovni. Tvoj nam križ stiže uvijek na vrijeme, Ti nam ga daruješ kao svoje spasonosno i najlakše breme; jaram je Tvoj kao pjesma. I tražimo Te, Isuse, toga kruha uvijek još, svaki dan da ne propadnemo.

Nikada Ti nećemo uspjeti nikako drugačije isplatiti svojim čovještvom sve što smo Ti dužni nego tako da si redovno međusobno praštamo i molimo Tebe, Oče, da nam otpustiš dugove i strpljivo opraštaš svojom božanskom nježnošću.

Daruješ nam kušnje kako bi se naša međusobna naklonost i zajednička ljubav sve bolje potvrđivala, daješ nam priliku i pomažeš nam da odolijevamo napastima jer mi Te molimo da nas iskušaš u vatri i ljubavi Duha Svetoga. Svoga Svetoga Duha ne uzmi nam, ne uvedi nas u napast nego nas izbavi, čak i kada je to protiv naše volje, od svega zla.

Jer i mi smo Tvoje kraljevstvo, svi mi trebamo ljubav i zaštitu Boga koji nam je vjeran do smrti, smrti na križu od koje svi vječno živimo i ljubimo i svi mi imamo Tvoju moć i snagu koja kroz nas i naša srca protječe.

23.11.2019. 15:19

sv Cecilija - svi zborovi - Ti Kriste Kralj si vjekova

Maranatha

Kako su puste bile gradske ulice i ceste,

kako kratki dani za još bolja djela

u kojima sada imam Tebe, Kriste, Bože;

sada značajni su pogledi i sve ljudske geste

kao da je nada ovom gradu dobro sjela.

Sve je sada puno lakše, sve se sada može

ako dan se onaj već ne zaboravlja

kad su pločnicima harale te kuge

od kojih je nebo crno bilo.

Nije strašno ako netko te ostavlja,

ako duše pametne su Božje sluge,

ako desno se i lijevo nađe krilo,

nije strašno sve što povremeno boli.

Tko bi danas bio gluplji od luđaka

ili tko bi uzoholio se lako

kad je procvalo sve ono što se voli,

kad već gotova je teška tlaka?

Tko bi pustio da zaboli ga isto tako?

Samo Ljubav kad se s Istinom susretne,

samo ona može odlomljeno zakrpati,

tiha i diskretna, molitvena stava,

makar suznih očiju, al' duše nježne i presretne,

samo ona uvijek hoće jade zakopati

da bi vječna potekla joj slava

u tom drevnom gradu koji živi zidinama

što su tako dugo čuvale svo zlato

strpljivošću jedinoga Kralja i Života

jer taj vlada stoljećima, godinama

tamo gdje su nabacivali svi blato

da se očituje nadnaravna mu ljepota.

Stoga me ne pitaj kada će to biti,

sve o čemu pjevam note uskrsnuća

jer, i da sam prorok, ne bih rekla.

Niti susret onaj ne može se zbiti

ako nije rajska voda kao nada vruća,

iako sam to Krštenje jednom u životu stekla.

20.11.2019. 02:00

Kradljivac tuge

Znam da nećeš okasniti,

mada vidjeti te neću

pod krilima svetim;

da mi nećeš objasniti

kako blagovati sreću

srcem, tugom prožetim.

Golubica mira kad prenese

izdanak što nosi ga u kljunu

na te moje obale u grudima

što ih nove bijele lađe rese,

još ću pratiti na nebu krunu

što prosipa zvijezde mojim sprudima.

Ni primijetit neću vrijeme,

da sam kasno uplovila luci

koja zato sva je živopisna

jer se posijalo dobro sjeme,

jer su izrasli mi maslinovi struci,

mada ja sam samo službenica beskorisna.

Hvala tebi, stražo noćna

koja tugu pretvaraš u raj,

anđele, čuvaru otvorenih vrata.

Ništa ne može ti ura moćna

kad navratiš u moj kraj

na tim krilima, pod plaštem tata.

19.11.2019. 11:39

Izvan kontrole

„Ljubljeni, sad smo djeca Božja

i još se ne očitova što ćemo biti.

Znamo, kad se očituje,

bit ćemo njemu slični

jer vidjet ćemo ga kao što jest.”

1 Iv 3,2

Budućnosti nema, ne zna se za nju,

život je dinamika bujanja i rasta.

Budućnost nije doživljiva,

ali jasno da je posljedična.

Nije se našim predodžbama nikada pokazalo u što se pretvaramo.

Znamo da smo djeca Boga, ali tapkamo u mraku.

Boga zaista ne poznajemo, znamo kada Ga moramo dozivati: kada udarimo glavama u neki zid, u nešto neprobojno ili neshvatljivo. To nam je Bog, neshvatljivo, nepojmljivo, neobuhvatljivo.

U Bogu jesmo, ali ne tapkamo u Boga, bavimo se svojim stopama i svojim rukama.

Blaženi koji čitaju i sriču Evanđelje.

Blaženi koji mole psalme.

Eto vrata.

Eto svjetla.

Jer ti, neizmjerni čovječe, ne možeš izmisliti izobilje, ne znaš načiniti nešto nesagledivo, osim u Bogu, u Božjoj i božanskoj stvarnosti.

Nisi sposoban, smrtniče, niti poništiti vrijeme, usmrtiti uzrok i posljedicu, ubiti uzročno-posljedičnu vezu;

stvoriti nekoga većeg od sebe, načiniti razum i racionalnost.

Rađati ljude, to možeš.

Kako su nam veliki darovi Božji, imamo neopisivi dar rađanja Božjih stvorenja. U izobilju.

Izvan svake naše kontrole.

19.11.2019. 07:44

Danas još ne

Toliko sam zaboravila detalja

što se u toj povijesti mi vrte,

toliko je bilo momenata.

Život nam se, eto, često prekraja

i, dok duše mnoge terete uprte,

život zove van iz toga rata.

Ljudi trpe, život zove,

a mi, djeca ne, ne još sada,

nemam vremena, živote, za te,

pogledaj mi samo brige ove,

tajni bolesnici žive ljeta mlada,

a od jačih mnogi pare mlate.

I nemam vremena za ptice,

ni za gledanje u cvijeće,

dobila sam dužnost važnu;

moram zbrajati novčanice,

moram negdje spaljivati smeće,

moram nekoga osuditi na kaznu.

Ne danas, danas još ne,

ne mogu se odazvati duši,

zalijevam je drogom i žesticama.

Kad mi prođu muke životne,

kad se ovaj svijet na mene sruši,

ispunit ću život oproštajem, ružama i pticama.

18.11.2019. 09:10