Iz dubine noći

Neću plakati sutra,
više volim sretan kraj.
Neću ovoga jutra
pobjeći u svoj raj,

sve bit će kao do sada,
uglavnom i naizgled.
U meni je zaspala nada,
ali nova već stiže na red.

Ostavljam i napuštam
svoje borbe, okrećem
vjetar i sidro spuštam.
Uvijek nekamo krećem.

Stresovi se grupiraju,
to kušnja je, znam.
Oni tek malo me diraju
jer duša je hram

gdje susrećem povjerenje.
Ona je u dubini, pri dnu,
a nisko je moje prosvijetljenje
jer se opirem zlu

kakvo rijetko na me navali.
Sve je to iznutra,
ne vidi se ni tračak mali.
I neću plakati sutra.

Čovjek pokuša sve
što mu je u moći
i tako negdje stigne
iz dubine noći.

‎14. ‎11. ‎2018. 20:21