Vječni poziv

"Bog nas je spasio i pozvao pozivom svetim - ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih (2 Tim 1,9)."



Sva živa bića se po mnogočemu međusobno razlikuju.
Neka su jednostanični organizmi, neka su biljke, neka su životinje, neka su i biljke i životinje. Ljudi se vole uspoređivati s biljnim i životinjskim svijetom, oni su također živa bića, ali i puno više od toga: imaju razum i slobodnu volju, jako razvijenu svijest, a imaju i savjest što sve ostala živa bića ne resi. Tim ostalim živim bićima upravlja Providnost nebeska bez utjecaja i postojanja bilo kakve samostalne voljne djelatnosti tih živih bića.
U navici u kojoj sebe uspoređuje s biljkama i životinjama pa i s nebeskim tijelima, čovjek također uspoređuje floru i faunu sa sobom samim pa tako nastanu i ljudske teorije koje razmatraju kako su sva živa bića jedno te isto biće, jednaka te kako je sve što nas okružuje na neki način živo biće pa stvarima pridodaju osobine živih bića umjesto da im promatraju karakteristike i specifičnosti.
Ta zabluda je postojala oduvijek, ali se nikada ne slaže i ne poklapa s prirodnim zakonima, to jest zakonima fizike, kemije, matematike, biologije i slično jer kad se govori o čovjeku, ne govori se samo o prirodnim zakonitostima već i o društvenom djelovanju i zakonima koje poštuju ili donose ljudi za sebe, a također se uzima u obzir i osobnost svakog pojedinog čovjeka jer ljudi se međusobno jako razlikuju pa se mogu promatrati na društveno-znanstvenom području, to jest u psihologiji, sociologiji, jeziku, govoru, tjelovježbi, slikarstvu, glazbi, književnosti, dramaturgiji. No, toga se u tragovima može naći i u skupinama koje čine biljke i životinje i zbog toga postoje i zakonitosti humanističkih znanosti, kao što su filozofija, teologija ili medicina, kojima se promatra isključivo čovjek kao osoba, a ne samo neko živo biće.





U svemu postoji red i zakonitost kao proizvod i posljedica Božje volje.
Čak i čovjek, koji može sasvim slobodno odlučivati o sebi i okolini, čini to po zakonima razuma i savjesti. Čovjek je slobodan, dobio je slobodnu volju na dar, i nastoji također davati slobodu drugima. O tome ovisi zajednička sreća svih ljudi. Tako čovjek nastoji urediti čitavo svoje društvo zakonima koje donosi i promišlja te iskušava u praksi. Često se događa da ljudi donesu i uspostave čitavo mnoštvo društvenih zakona koji više ne nastoje urediti društvo već samo spriječiti nevolje koje se javljaju zbog nepoštivanja nekadašnjih zakona o uređenju društva. Zakoni postoje sve više zbog toga da spriječe nego da uređuju, postoje kao borba protiv kriminalnih djelatnosti pojedinaca i skupina i nisu objektivni, nisu dobri i kompletni, a sve manje i manje su povezani jasno u neku logičnu cjelinu, to jest, međusobno se sve više ljudski zakoni i uredbe sukobljavaju.
Iz toga se vidi da savršenog zakona, koji bi uredio slobodu svakog pojedinca kao i slobodu svih skupina, nema već se zakonodavstvo sve više komplicira i postaje neučinkovito u praksi. Za to vrijeme ljudi se pojedinci razvijaju u svojoj svijesti, slobodi i savjesti. No, niti manjim skupinama ljudi ipak ne uspijeva često naći zajednički dogovor, toliko se pojedinac od pojedinca razlikuje.


Humanističke znanosti, koje promatraju i pručavaju život koji je isključivo život ljudskih bića, to jest čovjeka-osobe, nastoje liječenjem pomagati takvoj nezdravoj osobnosti i društvenosti, a također i na području filozofije ljudi nastoje pronaći zajednički nazivnik za sve pojedince i skupine, to jest jedan poseban i zajednički smisao života općenito, smisao ljudskog života, ljudske slobode, ljudske naravi i ponašanja, smisao zakona i potrebe za uređivanjem društva, a također i neizostavne potrebe za razmatranjem moralnih, odnosno ćudorednih zakonitosti i razloga zbog kojih se moral ili zakoni krše i to na općem društvenom području, ali i u religioznosti koja ponešto može protumačiti, ali nema snage, ni instrumenata djelovati.


Jedini odgovor na pitanje univerzalnog ljudskog zakona nalazi se u Bogu koji je sve stvorio, sve održava i svime upravlja. Bog koji beskompromisno daje slobodu svakom pojedincu i skupinama ljudi jedini zna kako se ljudski život živi dobro i sretno, to jest plodno i jedini zna kako se čovjek može ponašati, i djelovati, u svojoj slobodi i u slobodi svoje okoline. Jedinstveni Stvoritelj svega svijeta, živih bića, anđela, života, smrti i Stvoritelj čovjeka, ljudske osobnosti, ateizma, religioznosti, ljudske slobode, ljudskog razuma i ljudske svijesti upravlja razvojem u zakonskom, to jest ćudorednom ponašanju i djelovanju.
Zapovijedi i zakon Boga su pozitivni savjeti za čovjeka i ne služe samo spriječavanju kriminala već naučavaju jedinstveni put i način ljudima kako doći do zajedničke sreće svih ljudi.
Bog Stvoritelj ne traži površnu religioznost, niti kratkotrajno poštivanje propisa već daje upute za život prema kojima svaki čovjek može raspoznati svoj i opći smisao života te planirati krajnju budućnost koja je u Bogu - vječni život čovjeka. 
U toj činjenici ogleda se neizmjerna snaga ljubavi i strpljenja Stvoritelja svega prema čovjeku. U toj činjenici krije se preventiva koja ne dopušta kriminalnu djelatnost koja upravo zato i jest kriminalna jer ne poštuje ljudske zakone, a ne poštuje ih jer nisu vjerodostojni. 
Samo Stvoritelj može obavijestiti čovjeka o smislu života, samo Stvoritelj može dati čovjeku potpuno ostvarenje.
Bog je taj koji obaviještava čovjeka o svemu, On se čovjeku objavljuje, predstavlja mu se i tumači mu što očekuje od njega, ali također ispunjava i ono što čovjek očekuje od Boga kada je to za dobro čovjeka i to onako kako je najbolje moguće pojedinom čovjeku ili skupini ljudi.

U ljudskom razvoju prema zrelosti i plodnosti, u razvoju ljudske svijesti u proširivanju te u razvoju ljudske savjesti u sluhu i tankoćutnosti, a ponajviše u razvoju ljudskoga spoznavanja pojma i življenja slobode, Bog neprekidno nadograđuje svoje naučavanje čovjeka, ovisno o tome koliko je koji pojedinac i kada spreman saslušati i poštivati savjete Boga. U početku ljudskoga postojanja čovjek je naučio da postoji povjerenje kao poveznica između Boga i čovjeka, to jest kao međusobno  ljepilo za ljude: ako čovjek iskoristi svoju moć povjerenja koju ima kao dar od Boga, on će prvo vjerovati svome Bogu Stvoritelju, a potom i drugima. Povjerenje ne poništava i ne ograničava ljudsku slobodu, čak je niti ne ugrožava kada postoji povjerenje u Boga. Štoviše, kako raste povjerenje u Boga, tako se razvija sloboda. Neki pojedinci to spoznaju prije, neki malo kasnije u svom životu, ali uvijek točno na vrijeme koje je pogodno za razvoj i plodnost određenog čovjeka. U povjerenju i slobodi može se živjeti i prešutno, bez mnoštva jasnih i tvrdih, određenih zakona i smjernica pa se tako i čitave skupine ljudi mogu raspoznavati i prepoznati. Izvor povjerenja je ljubav Božja, odgovornost i strpljenje kakve čovjek ima za svoj uzor. Za svakog čovjeka postoje i univerzalne Božje zapovijedi, odnosno savjeti, a ima ih svega deset pa ipak obuhvaćaju cjelovito život i postojanje i otkrivaju čovjeku jedinstveni smisao svega.

Smisao svega postoji u činjenici da je Bog sveobuhvatna Ljubav i da ne može ne ljubiti pa je, ljubeći čovjeka, dao svoga Jedinorođenca Isusa Krista da nitko ne strada već da svi ostvare život vječni u svojoj slobodi izbora između ropstva grijehu, to jest smrti od grijeha i života u blaženstvu vječnosti kojom vlada Bog. Ne samo da je dao Dekalog već Isus daje i savjet o ljubavi i povjerenju, daje osam savjeta u blaženstvo te univerzalnu molbu Gospodnju "Očenaš", a taj naš Trojedini Bog također šalje poslije svoje muke i uskrsnuća i Duha Posvetitelja koji prati napredovanje čovjeka u plodnost i svetost, koji brani čovjeka od zlih misli, riječi, djela i propusta te koji na taj način oživljuje slabost ljudsku kada zatreba i daje čovjeku život i životnu snagu, a to je u prvom redu mudrost i povjerenje.


Isus Krist, Bog koji je uzeo ljudsku narav u krilu Bezgrešne Djevice Marije,
hodao je zemljom ljubeći sve ljude, vjerujući svome Bogu Ocu, Stvoritelju, čineći dobro i naučavajući jedinstvenu novost za cijeli svijet i povijest čovječanstva, jedinu razliku od svih ljudskih pokušaja stvaranja univerzalnog zakona i ljudske sreće. Isus je donio red u zakone i propise, osvijestio je čovječanstvo, postavljajući na prvo mjesto pravednost, milosrđe i dobru vjeru; donio je jedan zakon savršenstva, sebe, Otkupitelja ljudi od njihovih grijeha i kriminalnih misli, riječi, djela i propusta. Pokazao je kraljevstvo nebesko, vjeru i njezinu nadnaravnu snagu koja nosi svakog čovjeka u neslućene visine postojanja, dobrih misli i djela, u divote stvaralaštva, dostojanstvenosti i zajedničarenja u slobodi i odvodi svakog čovjeka, svaku dušu u život blaženi, život vječni, život pravedni po vjeri u Boga, a ne po zakonima ljudskim. Donio je mir, vječni mir u Crkvi svojoj po kojoj nam ulijeva sebe i svoju Milost u sakramentalnom životu.

Savršeni Božji zakon slobode proizlazi iz ljubavi i samo iz ljubavi koja ne može ne ljubiti, a koju nam udijeljuje samo Isus Krist, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan, sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega odakle šalje Duha Svetoga na svoje apostole i sve druge ljude, podiže pravednike iz grobova na život vječni, oživljava naše depresivne utrnule duše u sakramentima katoličke apostolske i evanđeoske Crkve gdje nas u Euharistijskom slavlju pričešćuje k sebi i sam dolazi k nama, oprašta sve, otpušta grijehe, zove nas u svetost jer jedino u svetosti Kristovoj čovjek neće prekršiti niti jedan jedini zakon.

Stari vjerski, moralni i životni zakon osudio je savršenoga Boga Otkupitelja, Isusa Krista, te se u svetom životu ukida, a novi zakon slobode se u vjeri kršćanskoj rađa za svakoga tko slijedi Isusa i Njegove savjete i djela, vodi čovjeka u svetost koja je nadnaravna i donosi mir pojedincima, skupinama ljudi, čovječanstvu i čitavom svijetu. ‎30. ‎studenog ‎2018. 23:18:11 

"A Bog mira, koji po krvi vječnoga Saveza od mrtvih izvede velikog Pastira ovaca, Gospodina našega Isusa, osposobio vas za svako dobro djelo da vršite volju Njegovu, činio u nama što je Njemu milo, po Isusu Kristu, komu slava u vijeke vjekova. Amen (Heb 13, 20-21)."