Tvrdovrati

Protekle su vode pod mostovima, 
mnoge rijeke, životi i riječi;
željela sam da nas uvijek ima,
da se starenje i nevolja spriječi.

Ni spoznala nisam svoje kvalitete,
ostala sam ista kakva sam i bila,
ratovala kao što bi razmaženo dijete.
Vječnu mladost nisam zadobila.

Grijeh nas nosi kao smrtna strast,
razmišljamo kao zločinci i starci,
kao listovi u jesen što ne smiju past';
sanjamo o sreći kao neuki malci.

I mnoge će vode još proteći,
a mi ostat ćemo tvrdovrati.
Ostvareni sni nam neće dobro leći,
reći ćemo da nam duša pati.

Robovi smo svega što se plaća,
što se skupo za življenje nudi,
a da nismo namirili daća,
a da nismo ni postali ljudi.

Nismo dali Kristu da nas vodi,
strah nas je za egzistenciju.
Čovjek raste umjesto da plodi,
i ne pita se za životnu esenciju.

Kada umrem, neću više znati
kako pomoći i sebi, i svijetu.
Čeznem li pred Krista stati,
moram zadobiti dušu svetu.
‎11. ‎studenog ‎2018. 04:48:26