Uvijek volim pogledati sadašnjost u svjetlu sutrašnjice, naročito kada pred sobom imam katolički kalendar. Tek u svjetlu uskrsnuća vidi se smisao postojanja i to vrlo problematičnoga postojanja.
Također pred sobom imam lik blaženoga Alojzija Stepinca koji nam je poručio i ovo:
“Preporučit ću u molitvi stvar za koju me molite Gospodaru života
koji znade i može pomoći i onda kad ljudi ne znaju dalje.
Štoviše, praksa je Božja:
gdje čovjek svršava, Bog počinje!”
Očigledno jest da nam je iduća nedjelja u znaku krštenja Isusova na rijeci Jordanu, krstio Ga Ivan Krstitelj, krstio Ga vodom za otkupljenje grijeha kao i sav ostali puk koji je na rijeku dolazio radi Božje pomoći u obraćenju njihovih srdaca. To je bilo najviše što je mogao Ivan Krstitelj učiniti za kojega je Isus rekao da je velik u kraljevstvu nebeskom.
Što može čovjek? Politi se vodom i oprati, a onda krenuti dalje u život koji završava smrću.
Što zna čovjek? Zna raditi i pogriješiti, ali i otići dalje bez kajanja.
Što nam govore tri mudraca koji pohodiše Novorođenče? Govore nam da je pronaći Isusa nešto jako mudro i još više nešto strašno tajanstveno.
Što nam govori činjenica da su pastiri povjerovali anđelu i otišli se pokloniti Isusu tamo gdje im je anđeo pokazao? Govore nam da jedino na neki mističan način možemo “vidjeti” Isusa.
Dakle, ili moramo temeljito proučavati sva znanja ljudska ili moramo vjerovati svojim “viđenjima” kako bismo pronašli Boga.
Grijeh! Tako misliti i tako činiti jest veliki, smrtni grijeh.
Iduće nedjelje Isus dolazi među nas i ne prepoznajemo Ga, on je nalik svima nama, nalik je onoj krasotici s duplerice, nalik je vojniku koji je stigao s ratišta, nalik je nekom radniku koji je popio malo rakije pa krenuo razgovarati sa sličnima; Isus je među nama, Isus je jedan od nas, Isus je pravi čovjek, a osim toga jedini koji je tako grešan da nas sve strašno sablažnjava; štoviše, On je među nama najgrešniji čovjek, puno gori od nas samih.
Mi nikada nećemo postati mudraci i kraljevi, a nemamo ni vremena pogledati u sebe na kraju dana već gledamo svoje rezultate, oholo mislimo kako smo zaradili plaću i, u svjetlu sutrašnjice, planiramo gdje ćemo uložiti i potrošiti jer nam je politička situacija vrlo neizvjesna pa nemirno i s napetom pažnjom pokušavamo pogoditi tko će biti na vlasti sutra i u kojoj ćemo se državi probuditi.
Neki svećenici, mudri teolozi nam govore o Isusu, a mnoge žene nam govore o nekakvom spasu i Djetešcu u jaslama. Izgleda nam da ta religija samo ometa normalnu dnevnu napetost, rad i razgovore, kao da nas pokušavaju odvući na neki sklizak teren gdje ćemo zaboraviti pratiti najvažnije vijesti. Kao da je baš sada pravi trenutak za religiju, religija je za starce i umirovljenike, i za majke s malom djecom, religija nije za odrasle snažne ljude koji privređuju za život i nastoje se domisliti kako će uzdržavati i sebe i majku, i ženu i djecu, i još nabaviti automobil ako ne poskupi nafta.
A onaj bedak na zebri zbog kojega moramo naglo zakočiti uz neku sočnu psovku i onaj bolničar koji nas ne pušta k prijatelju dok leži pod srčanim udarom na intenzivnoj njegi, i ona dosadna susjeda s kolačima, i ona mala s prvog kata u minici, i moj nezaobilazni šef (!) koji ne zna koliko vrijedim, svi ti dosadni ljudi koji su gori od mene, i onaj odvratan poltičar, gori i od Hitlera, to je Isus. 06.01.2016. 07:13
No comments:
Post a Comment
just do it