Sin Boga živoga

U prastarom narodu Božjem postojali su veliki proroci. Oni nisu bili ljudi iz plemena svećenika, niti su bili vođe i kraljevi naroda. Zna se tko je bio vođa, veliki kralj David, njegov sin i nasljednik, kralj Salomon i zna se da je svaki vođa imao kraj sebe svećenika iz plemena Levijeva te je tako uz Davida bio i Natan, Božji glas koji je kralja savjetovao. Ostali su svećenici držali obrede, sve do Isusova vremena odakle ih znamo kao farizejsku sljedbu.

Svećenici su i pomazivali kraljeve za vođe.

Proroci su bili Bogom nadahnuti pojedinci koji su i živjeli simbolično i proročki da se i po njihovim životima slikovito vide jasnije njihova proročanstva.

Narod je uglavnom bio narod stočara, pastira i narod zemljoradnje i ratnika.

I dok su svećenici u obredima obavljali i službu riječi, to jest čitali su narodu i pripovijedali religioznu predaju, a kraljevi gradili uređenje i vodili ratove, proroke su sa strahopoštovanjem slušali i nazivali ih učiteljima. Proroci su imali dragovoljne sljedbenike koji su zapisivali njihova proročanstva dok su svećenici zapisivali sve što se događa u povijesti i politci Božjeg naroda. Mojsijevi odabrani svećenici prvi su ponijeli Zakon Božji po kojemu je čitav narod živio i radio.

Biti kralj značilo je imati svu vlast, ali po Zakonu Mojsijevom i uz blagoslov svećeništva. Proroci su se izdizali pojedinačno iz bilo kojeg okruženja, velikih proroka je bilo četiri i onih manjih nadahnutih ljudi iz naroda je bilo dvanaest. Toliko nam govori pismena predaja, ali prorokovati je mogao svatko. No, nisu svi bili tako značajni za narod. Prorokovanje nije bilo nekakvo vračanje i čaranje već objavljivanje upozorenja narodu zbog njihovih grijeha i najava spasenja za sav narod, najava dolaska velikoga kralja narodu i pomazanika Božjega Mesije.

Sav je narod izuzetan jer je Božji odabrani narod po svojoj velikoj vjeri u Jednoga Boga i po svojem velikom Božjem nadahnuću.

Mesiju su svi očekivali kao kralja iz Davidove loze, a to znači pravednoga i jakoga kralja, pobjednika nad neprijateljima. Božji narod Izrael je bio poznat i čuven na daleko, po svoj ekumeni i u svim kraljevstvima, a mnogi su neprijatelji toga naroda svjedočili da ih u bitke vodi i u ratovima izbavlja njihov jedan jedini Bog kojega su imali i kojemu su sve vjerovali.

Kad se Mesija, Božji Pomazanik rodio, nije se to moglo odmah pročuti u narodu. Nitko nije znao da Pomazanik Božji neće biti neki muškarac iz kraljevske loze, taj trenutak Isusova rođenja su samo navijestili proroci vrlo diskretno. Tek su poslije i puno kasnije ljudi uvidjeli točnost proročanstava svih važnijih proroka u narodu. No, postojali su pojedinci, Isusovi suvremenici koji su bili u Njegovoj blizini i spoznali da je Isus budući naviješteni Pomazanik Božji. I u svjetskim kraljevstvima postojali su neki učeniji ljudi, mudraci kao današnji filozofi, astronomi. Trojica od njih bila su i tri kralja, svaki sa svoje strane svijeta. Oni su se našli u tadašnjem Izraelu u vrijeme Isusova rođenja jer su po Božjoj providnosti tragali za znanjem i čuli jedan za drugog, a na put do Jeruzalema gdje se Božji narod klanjao Bogu i na put prema svome nahođenju krenuli su zbog toga što su poznavali svoje spise, ali i predaju naroda Božjega i spise proroka iz Isusovog i Davidovog naroda.

Bog je Jedini svojega naroda nadahnuo Duhom svojim ta tri kralja te se oni uputiše prema Betlehemu. U to vrijeme po ovom našem europskom kontinentu vodili su se barbarski ratovi, a s istoka, zapada i juga stigoše tri kralja do grada Betlehema koji je bio mali centar i prebukirano središte mnoštvom ljudi jer su morali doći se upisati tamo radi popisa stanovništva.

Zna se, prva tada zabilježena vijest o Isusu je bila ona koju su anđeli javili pastirima o tome kako se u jednoj štali u gradu Betlehemu nalazi neko novorođeno dijete. “Danas vam se rodio Spasitelj”, rekođe anđeli pastirima i uputiše ih kamo moraju ići i pokloniti se Spasitelju. Samo su Bogorodica i njezin muž Josip znali tko se i zašto u toj štali rađa, a kasnije će im i starac Šimun i proročica Ana to potvrditi.

Nakon pastira do te štale ili spilje stigoše kraljevi iz daleka, a pastiri im rekoše što su vidjeli i čuli te da su se došli pokloniti.

Tri kralja iz svoje prtljage uzeše zlata, plemenite masti i mirisne smole kako bi time simbolično odali poštovanje velikom kralju kojega su tako pomno tražili i kako bi mu se dostojno poklonili. Ti darovi su imali puno značajniju vrijednost nego što bi to imao neki drugačiji dar, primjerice, mogli su darovati deve, konje, svilu, zlatnike, možda i vina i slastice jer je Sveta obitelj očigledno oskudijevala. No, taj je trenutak sve bilo manje važno od činjenice da se rodio i Pomazanik kojega je Božji narod očekivao, ali i Spasitelj svih ljudi, svih naroda. Zbog toga je poslužilo ono malo zlata jer Kralj svih kraljeva mora na rođenju dobiti simboličan dar svoje moći. No, Spasitelj će posvetiti svakoga tko dođe k Njemu, bolje nego da je imao kraj sebe i nekoga svećenika iz naroda, stoga mu tri kralja podariše mirisnu smolu koja se stavlja na žeravicu da zamiriši Bogu na ugodu; to je tamjan kao simboličan dar Svećeniku Isusu. A potom, Kralj i Svećenik dobiva na dar plemenitu mast za jačanje i liječenje, a također i za pomazivanje u obredima, to jest za pomazivanje umrlih. To je smirna koja ublažava bol, liječi i jača tijelo; to je gorka trava koja simbolizira Muku Isusovu i smrt za otkupljenje ljudskih grijeha bez koje spasa svijetu ne bi bilo. Budući da su Isusa nazivali Učiteljem, smirna je znak da je Isus i Prorok nad prorocima, Riječ Božja koju treba slušati s najvećom pažnjom i poštovanjem. 05.01.2016. 05:19